Leksikon
| Term - Termin | Definition - Definicija |
|---|---|
| pajtan | pajtan (hebr.) – pisac pijuta (pjesme kojom se velièa Bog ili upuæuje na ispravan put). (množina: pajtanim) |
| parohet | parohet (hebr.) = vezeni prekrivaè kojim se zastire aron (h)a-kodeš. Izvorno termin se odnosi na zavjes koji je dijelio Svetinju nad Svetinjama od Svetinje u Šatoru od sastanka, i koji je naèinjen po izrièitom božanskom nalogu – vidi: II Knjiga Mojsijeva (26:31-33): “I naèini zavesu od porfira i od skerleta… da vam zavesa rastavlja svetinju od svetinje nad svetinjama”. (Vidi takoðe II Knjiga Mojsijeva 40:1.) Èest dekorativni simbol na parohetu ili meilu, posebno u aškenaskim opštinama, su lavovi. Lav je simbol Judinog plemena od koga vodi porijeklo veæina savremenih Jevreja. Pri blagosiljanju svojih dvanaest sinova Jakov je Judu uporedio sa lavom - “laviæu Juda...” – vidi: I Knjiga Mojsijeva 49:9. I na parohetu i na meilu lavovi obièno pridržavaju krunu. U vrijeme izraelskog carstva narod Izraela je imao tri krune: krunu kraljevstva, krunu sveštenstva (prvosveštenik) i krunu Tore (mudrac). Propast izraelskog kraljevstva i razrušenje Hrama preživjela je samo kruna Tore – mudrost – i ona je jemac obnove dviju ostalih kruna, i jemac njihova opstanka nakon obnove – pod uslovom da kruna Tore zadrži svoje uzvišeno mjesto prve meðu jednakima. (množina: parohot) |
| perašat (h)a-šavua | perašat (h)a-šavua (hebr.) = sedmièni odjeljak Tore koji se javno èita prilikom subotnjeg jutarnjeg bogosluženja. Bez obzira na javno èitanje Tore, dužan je svaki pojedinac proèitati perašat (h)a-šavua dva puta na hevrejskom i jedanput u aramejskom prevodu. Pomenutu obavezu on može izvršiti bilo kada u toku sedmice na koju se peraša odnosi – ili, najkasnije, na sam u toku samog Šabata na koji se pomenuta peraša èita. (množina: perašijot (h)a-šavua) |
| Pesah | Pesah (hebr.) – Praznik osloboðenja iz egipatskog ropstva i praznik svjesnog opredjeljenja na robovanje Bogu.
Izvorno termin Pesah oznaèavao je kako žrtvu koja se prinosila èetrnaestog dana mjeseca Nisana iza podne – tako i period u kome se prinosila - a koji se nazivao Hag (h)a-Pesah (Praznik Pashalne Žrtve – vidi: II Knjiga Mojsijeva 34:25). U sumrak istoga dana poèinjao je sedmodnevni Praznik Prijesnih Hljebova (Hag (h)a-Macot). U toku prve noæi Praznika Prijesnih Hljebova jelo se, zajedno sa beskvasnim hljebovima i gorkim travama, pashalno jagnje prinešeno na Praznik Pashalne Žrtve - i pripovijedala kaža o Izlasku iz Egipta. Kako je za prinošenje pashalne žrtve neophodno postojanje žrtvenika u Jerusalimu, te kako isti ne samo da stoljeæima leži razrušen – nego ni danas još uvijek nije obnovljen – rabini su se bojali da æe Pesah nestati iz jevrejske svijesti i imenom i sadržajem. Stoga su Praznik Prijesnih Hljebova poèeli nazivati imenom Pesah. Cilj je bio da se Prazniku Pashalne Žrtve saèuva barem ime – pa makar i po cijenu da izvorno ime Praznika Beskvasnih Hljebova padne u zaborav – jer ovom prazniku je saèuvan sadržaj.
Pogrešno je Pesah smatrati praznikom slobode u nacionalnom smislu te rijeèi. Svaki narod koji se iole dugo zadržao na istorijskoj sceni imao je priliku i da porobljava i da bude porobljen. Èinjenice ovog tipa irelevantne su sa stanovišta metafizike, i nemaju nikakvu univerzalnu van-istorijsku važnost. Svoðenjem Pesaha na puki praznik slobode - univerzalna objava Boga svog Univerzuma svodi se na folklor i istoriju jednog naroda. Pesah nije praznik osloboðenja koje je samo sebi cilj. Radije, radi se o prazniku ciljnog osloboðenja, prazniku osloboðenja od stega ovog svijeta i društveno-istorijskih snaga i procesa u cilju preuzimanja obaveze za stvaranje idealnog društva.
“Hag (h)a-Macot” (Praznik Beskvasnih Hljebova) ili “Zeman Herutenu” (Vrijeme naše slobode), kako se ovaj praznik još zove na hebrejskom jeziku, uz Šavuot i Sukot, jedan je od tri hodoèasna praznika prilikom kojih su (u vrijeme kad postoji Hram) svi punoljetni muškarci obavezni hodoèastiti u Sveti Grad Jerusalim.
U Izraelu, prvi i sedmi dan Pesaha su zapovjedni praznici na koje se odnose sve zabrane Šabata (sa izuzetkom kuvanja, koje je na Šabat zabranjeno - a na praznik dozvoljeno). Ostalih pet dana praznika nazivaju se “Hol (h)a-moed” ili polupraznik. U Dijaspori je, zbog moguænosti greške u odreðivanju mladog mjeseca, uvedena praksa da se prvi i sedmi dan praznika protegnu na èetrdeset i osam sati, èime se osigurava da je (unatoè moguæoj grešci) ipak, obuhvaæen i pravi praznik. Stoga su, u Rasijanju, dva prva i dva posljednja dana Pesaha zapovjedni praznici (hebr. “Jamim Tovim”) - a èetiri preostala dana “Hol (h)a-moed” (polupraznici). Sljedstveno, u Izraelu Pesah traje sedam (od 15-og do 21-og Nisana), a u Dijaspori osam dana (od 15-og do 22-og Nisana).
Pesah se slavi po izrièitom božanskom nalogu, kao dan uspomene na “Jecijat Micrajim” (Izlazak iz Misira). Za svo vrijeme praznika izrièito je zabranjeno kako jelo tako i posjedovanje kvasnih hljebova ili bilo èega kvasnog, a naloženo jedenje beskvasnih hljebova - macot.
I z r a z i k o j i m a s e è e s t i t a p r a z n i k : Kod Sefarda: Napomena: Prevod je naveden samo u cilju razumijevanja izraza èestitanja. Ipak, buduæi da u prevodu na naš jezik ovaj izraz èestitanja zvuèi vrlo rogobatno i arhaièno – preporuèuje se da korištenje izvornog hebrejskog teksta bez prevoda. Moadim lesimha! Neka bi vremena zakazana (za hodoèašæa) bila na radost! Odgovor: Hagim uzmanim lesason! Neka bi dani žrtve i (zapovjeðena) razdoblja bila na radovanje! Ili na Ladinu: Buen Moed! Dobar (Sretan) Praznik! Na šta se odgovara sa: Buen Moed! Anjus muèus! Dobar (Sretan) Praznik! Mnogo godina! Kod Aškenaza: Hag sameah vekašer! Radostan (Sretan) i kašer Praznik! Odgovor: Hag sameah! Radostan (Sretan) Praznik! Ili na Jidišu: Gut Jontef! Dobar (Sretan) Praznik! Odgovor: Gut Jontef! Dobar (Sretan) Praznik! |
| pikuah nefeš | pikuah nefeš (hebr.) – doslovno: staranje za dušu = pravila o ponašanju u sluèaju životne opasnosti. Opasnost po život u redovnim situacijama (osim u sluèaju zabrane pridržavanja propisa Tore – kada je micva da se život žrtvuje na Kiduš (h)a-Šem i u sluèaju zabrane obdržavanja ili zapovjesti prestupanja najnevažnijeg obièaja – a kamo li jedne od Tora zapovijedi) privremeno stavlja van snage gotovo sve propise Tore - osim u tri izuzetka o kojima æe kasnije biti rijeèi. Istorija, meðutim, poznaje i nesretna odstupanja od ove upute Usmenog Zakona. – Tako, na primjer, nekanonska knjiga Makabejaca, bilježi da je grupa Jevreja u drugom vijeku p. n. e. odbila da se na Šabat bori protiv sirijskih snaga i da je bila zbrisana sa lica zemlje. Matatja, voða jevrejske pobune protiv Antioha, odbacio je poimanje jevrejskog prava po kome smrt treba pretpostaviti kršenju Subote. Matatja je rekao: “Ako postupimo isto kao naša braæa, neprijatelji æe nas izbrisati sa lica zemlje”. Knjiga Makabejaca bilježi da su tog dana jevrejski pobunjenici riješili “ako iko doðe da se protiv nas bori na Šabat, uzvratiæemo mu jednakom mjerom - radije nego da dopustimo da budemo pobijeni kao naša braæa.” Šabat je, naravno, samo eklatantan primjer, izabran upravo zbog neizmjerne važnosti Šabata u opstanku Tore kao sistema (otud i smrtna kazna za kršenje Šabata). Pravilo kojim se dozvoljava kršenje Šabata ili neke druge zapovjedi u cilju spašavanja života drugog obdržavatelja Zakona zasnovano je na naèelu da su zapovijesti date da se po njima živi – a ne da se po njima umire. Ovo naèelo važi i u sluèaju prisiljavanja na kršenje neke zapovjedi – ali tada postoji dodatno ogranièenje. – Naime, dozvoljeno je prestupiti zapovijest iskljuèivo ako nasilnik nije motivisan željom da natjera Jevrejina na kršenje micvot - nego ga zanima njegov lièni užitak (naredio je da se za njega obavljaju poslovi - i ne zanima ga što je Šabat, ili naredio je da mu skuvaju i pred njim probaju odreðenu vrstu hrane - i slièno). Ako je, pak, oèigledno da nasilnik ne tjera Jevrejina na kršenje zapovijedi liènog užitka radi - nego iz ideoloških razloga - da bi potcijenio jevrejski zakon u oèima mnogih - onda je bitno da li sceni prisustvuje deset punoljetnih Jevreja. Ako ne - onda važi princip: “jaavor - uval je(h)areg” - “bolje prestupiti nego biti ubijen” - ali ako se radnja odvija u prisustvu jevrejske zajednice - primjenjuje se obrnuti princip: “je(h)areg ve-bal jaavor” - “bolje biti ubijen nego prekršiti”. Onaj ko bi u situaciji gdje nasilnik ne izvrgava ruglu jevrejski zakon nego ga interesuje vlastiti užitak, pretpostavio smrt prekršaju zapovijesti - ima se po jevrejskom zakonu smatrati samoubicom. Sva reèena pravila važe iskljuèivo u sluèaju pojedinaène pojave. - No, ako bi se pojavio kralj, car, vlastodržac, predsjednik i slièno koji bi zabranili obdržavanje jevrejskog zakona u potpunosti - ili samo pojedinih njegovih dijelova - s namjerom da ih u potpunosti stave van snage - tada, dužnost je svakog Jevrejina, bez obzira na to da li se radnja odvija u osami - ili u prisustvu drugih Jevreja, da sigurnu smrt pretpostavi obesveæenju božanskog imena. Osim pomenutih sluèajeva pojedinaènog ili opšteg šikaniranja i omalovažavanja zakona postoje i tri zapovijesti koje je Tora, zbog njihove neobiène važnosti, izdvojila izmeðu ostalih šest stotina i trinaest, naloživši da èovjek radije umre - nego da ih prekrši, bez obzira na to da li nasilnik zahtijeva kršenje zapovijesti vlastitog užitka ili šikaniranja radi – te bez obzira na pitanje da li se radi o pojedinaènom sluèaju - ili o opštoj hajci na jevrejski Zakon. U sluèaju ove tri zapovijesti, kao i u sluèaju pojedinaènog šikaniranja u prisustvu zajednice (ili opšteg progona) važi pomenuto pravilo: “je(h)areg ve-bal jaavor” - “bolje biti ubijen nego prekršiti”. Tri zabrane u sluèaju kojih je bolje izgubiti život nego li ih prekršiti su: 1. avoda zara - u doslovnom prevodu strana služba = svaka vrsta bogosluženja koja nije izrièito propisana Savezom - bez obzira na to da li se radi o služenju stranim “bogovima” posredstvom službi koje je zapovjedio Bog, o službi Bogu posredstvom službi koje su “zapovjedili” strani “bogovi” - ili o službi stranim “bogovima” na naèin na koji su oni to i “zapovjedili”. 2. šefihuth damim - prolivanje krvi. 3. giluj arajot – zabranjeni seksualni odnosi. |
| pijut | pijut (hebr.) – pjesma kojom se velièa Bog ili koja podstièe na obdržavanje Njegovih zapovijesti i èije se pjevanje u odreðenim prilikama uvriježilo u tolikoj mjeri da je nezvanièno postala nezaobilanim dijelom bogosluženja za tu priliku. (množina: pijutim) |
| pizmon | pizmon (hebr.) – pjesma kojom se velièa Bog ili podstièe na obdržavanje Njegovih zapovijesti koja se (za razliku od pijuta) izvodi na kuænim sveèanostima. (množina: pizmonim) |
| Purim | Purim (hebr.) – doslovno: ždrijebovi = Praznik kojim se slavi spasenje Jevreja iz ruku mido-persijskog velikog vezira (H)amana koji je od kralja Ahašveroša ishodovao dekret o uništenju cjelokupnog Jevrejstva imperije.
Ovaj praznik u samom gradu Šušanu i u onim izraelskim gradovima koji su bili utvrðeni u vrijeme Jehošue ben Nuna slavi se èetrnaestog - a u ostatku svijeta petnaestog Adara. Prièa o Purimu sadržana je u biblijskoj Knjizi o Esteri. Dogaðaj se zbio se za vrijeme vladavine kralja Ahašveroša (485 - 464 godine p. n. e.), i opisan je u biblijskoj Knjizi o Ester. Na ovaj dan zabranjeno je postiti ili držati posmrtno slovo. |
| Purim di Saraj | vidi: Hag (h)a-Asirim |