Sefardska književnost u BiH

Na početku svih pregleda naučnoistraživačkog rada o književnom i kulturnom stvaranju i životu Sefarada u Bosni stoji, i stajat će, ime dr Morica Levija i njegovo značajno djelo na njemačkom jeziku Die Sepharadim in Bosnie, tiskano u Sarajevu 1911. godine ' Zahvaljujući redakciji lista "Židovska svijest", u toku 1920. i 1921., prijevod ove knjige objavljenje i na našem jeziku tako da je ona postala dostupna i široj čitalačkoj javnosti.2 A 1924. u listu "Narodna Židovska svijest" Levi je objavio i napis Sefardi u Bosni (istorijskipregled),3 u kome je na završetku sa žaljenjem napisao: "Danas u Sarajevu i po Bosni rijetko da se još u kojoj kući nalazi koja knjiga u hebrejskom ili španjolskom jeziku, španjolski se jezik postepeno, ali stalno gubi, u korist domaćeg srpsko-hrvatskog jezika, a mladi naraštaj uzima sebi lektiru iz srpsko-hrvatske i strane književnosti."4 Četrdeset i pet godina nakon toga savez jevrejskih opština Jugoslavije objavio je ovaj prijevod u posebnom izdanju, sa napomenom da je u ovoj knjizi, kao i u "Židovskoj svijesti" izostavljen Uvod u kome je Levi objasnio da njegovo djelo nije obuhvatilo španske narodne pjesme i pripovjetke, kao ni pjesme pjesnika koje održevaju duh naroda, budući da taj materijal predstavlja zajedničko dobro svih Sefarada na Balkanskom poluostrvu.5 Ali je on u trećem, četvrtom i petom poglavlju svoje knjige prvi donio obavještenja o kabalističkom piscu Nehemiji Hiji Hajonu iz Bosna - Saraja i njegovu protivniku Hahamu Ceviju (Cevi Aškenazi), o kulturno-administrativnim tekstovima Pinakesa, o školstvu, o hebrejskoj pismenosti i znanju španjolskog jezika, te o glavnim stvaraocima rabinske književnosti: Davidu Pardi, Isaku Pardi, Moši Danonu, Mair Menahemu Danonu, Eliezeru Papi. 

Spomenica "La Benovalencije" 1924. godine, prema izvještaju "Jevrejskog života", proširila je i obogatila naučne predstave ne samo o sefardskoj prošlosti, člancima Tihomira Đorđeevića i Vladislava Škarica o sarajevskim Jevrejima, nego je dala i niz slika iz živopisnog folklora sefardskih Jevreja, prikaza o njihovu jeziku, književnosti, narodnim umotvorinama, školskim institucijama.6 Od kraćih sintetičkih radova iz 1925. godine značajan je tekst Kalmija Baruha Nekoliko pojava lepe književnosti kod bosanskih Sefarda na jevrejsko-španjolskom jeziku, počevši od izdavača "La Alborade" Abrahama Kapona i njegove vjersko-pedagoške, didaktične poezije, čiji su motivi ili biblijski ili događaji iz društvenog i kulturnog života bosanskih Jevreja, preko njemu životom naličnog Sabetaja Đaena, koji se, i pored pjesničkog temperamenta i nadprosječne fantazije, osjećanja i dikcije, posvetio drami učinivši ovim izborom stvaralačku grešku, do Laure Papo Bohorete, čiji književni portreti odaju slikarski talenat, razvijen ukus i plemenito osjećanje, ali je njena skromnost odredila i formu i motive i sam maternji kastilijanski jezik njenih radova. Neposredan povod ove radnje bila je drama Esperansa Bukija Fincija, kojoj je kritičar iznio čitav niz prigovora, pored ostalog, odsustvo dramskog konflikta koji je, prema njegovom shvatanju, posljedica odsustva socijalno nijansiranog društva bosanskih Sefarda.8

U nastavku izgrađivanja predstave o kontinuitetu sefardske književnosti u Bosni i Hercegovini imaju mjesta i radovi o pojedinačnim pojavama i molitvama u njoj kao što je članak Ješue Kajona o Kaponovu listu "La Alborada" 1926.9 ili tekst Jakova Maestra Dijete u folklori bosanskih Sefarda iz 1928. godine.'" Ali opsežna radnja Eliezera Levija, nakon njegovih anapisa o jeziku istočnih Jevreja i niz članaka iz historije ovog naroda, pod anaslovom Opći pogled na kulturne prilike naše sefardske zajednice u Sarajevu " predstavlja novi poduhvat kulturnohistorijske sinteze i nastavljanje težnje dr Morica Levija za konstituiranje posebnog bosansko-sefardskog identiteta. Levi je u svojoj studiji uočio"dolazak novog doba i radikalnu promjenu prilika" nakon okupacije 1878. i iznio preobražaj kolektivnog duha jevrejske zajednice u skladu s novim dobom, otvaranje prema Europi, prilagođavanje suvremenim zahtjevima društvenog i kulturnog života. U skladu s tim došlo je do povećanog zanimanja za prošlost i budućnost Jevreja, intenzivnog bavljenja kulturnom historijom. A od književnih pojava novog doba naveo je rad Đaena i Kapona, stvaranje jevrejskog novinstva, jevrejskih kulturnih društava, da bi na kraju istakao kako sve "stupa u pozadinu" pred knjigom dr Morica Levija o Sefardima u Bosni i Spomenicom "La Benovalencije "kao međaša kulturnog i socijalnog života Sefarda u Bosni, i dokaza vlastitog identiteta i historijskog kontinuiteta. Rad Kalmija Baruha on je sagledao kao početak epohe proučavanja jezika i utvrđivanje književnog jezika i pravopisa, koju su Hrvati prešli s ilirizmom a Srbi sa Karadžićevim pokretom. Ističući kako "danas naša sredina ima i pjesnika i književnika", Levi se zadržao na stvaralačkoj ličnosti Isaka Samokovlije. Alije zažalio što nema lektire na španjolskom jeziku ili časopisa ili institucije koja bi se "pozabavila pitanjima današnjeg sastava jezika, njegove gramatike, historije i teritorijalne rasprostranjenosti", da, osim nadrabina dr Levija, "kod nas nema ljudi koji bi se bavili prošlošću Sefarda u nas i uopće na Jevreja na Balkanu", dok ima "pripadnika drugih sredina" koji se time zanimaju.

Ali već godine 1929. započinje u "Jevrejskom glasu" svoju kritičarsku djelatnost Kalmi Barun da bi 1930. objavic značajan napis Jezik i umotvorine Sefardskih Jevreja n te članak Književni rad pokojnog Kapona.l3 Na njegovu studiju El judeo-espanol de Bosnia osvrće se iste godine Elizer Levi ostvarujući načelo kulturne uzajamnosti i naučne saradnje među jevrejskom inteligencijom.14 To je i ujedno bilo i doba kada su se kritički istraživali likovi Jevreja u nejevrejskoj književnosti: Benjamin Pinto traga 1929. za njima i analizira ih u srpskoj literaturi, a Eli Finci 1930. u "bosanskoj modernoj pripoveci", da bi Vita Kajon kritički vizir usmjerio, 1932. godine, na "jevrejske ideale i ljude" u Samokovlijinoj drami Plava Jevrejka, dr Brace Poljokana, sve do samog Samokovlije.

Godine 1933. izašao je, kao izbor i reprezentacija Godišnjak "La Benovalencije" i beogradske "Potpore",15 stoje izazvalo rasprave i drugih kritičara, Jakice Atijasa koji je na svojim stranicama doveo u dodir ne samo jevrejske književne stvaraoce nego i najznačajnije proučavaoce jevrejske književnosti, kulture i historije: dr Moric Levi je obradio poznatu historisko-legendarnu epizodu o Rav Danonu i Ruždiu-paši, Jakov Maestro je objavio studiju Praznovjerje kod Bosanskih Jevreja, u kojoj je ušao u samo njihovo biće, iskazujući iskrenost i prostonaivnost njihovih mitoloških predanja, Eliezer Levi je objavio svoj članak Jevreji u jugoslovenskoj literaturi, a Kalmi Baruh svoju znamenitu studiju Španske romanse bosanskih Jevreja, a uz to je predstavljen i čitav niz priloga iz oblasti književnosti, socijologije kulture, filozofije, dok su na uvodno mjesto stavljeni članci o kulturnim društvima koja su izdala ovaj Godišnjak. Jedne od studija iz ovg almanaha iz oblasti historije kulture i književnosti već su bile objavljene u "Jevrejskom glasu" dok će se druge preštampavati u toku tridesetih godina, što govori o malom broju jevrejskih znanstvenih snaga, ali i o organiziranom radu i nastojanju da sva naučna saznanja dopru do širih slojeva čitalačke javnosti.

Baruhova studija o španjolskim romansama bosanskih Sefarada znanstveno-istraživački je otvorila ovu oblast jevrejske usmene književnosti i pobudila zanimanje ne samo za nju nego za književno stvaranje na jevrejskošpanjolskom idiomu uopće.Najznačajnije otkriće u posljednjim godinama međuratnog razdoblja za kulturu i historiju jevrejsko-sefardske književnosti bilo je otvaranje stalne rubrike Romanse bosanskih Sefarada, sa uvodnim napisom i apelom za prikupljanje ove poezije te prvim tekstovima koje je objavio J. Katan. Od godine 1939 (br.40) sve do 1941. (br. 8) iz broja u broj objavljivane su ove pjesme, koje su prikupljali saradnici ovog lista , čitava zbirka tekstova na njihovu izvornom jeziku. Ali su u ovom listu donošeni i suvremeni originalni prilozi, ponajviše proze, domaćih stvaralaca na španjolskom jeziku u rubrici Priče "Jevrejskog glasa". Isto tako kao što su na pozornici izvođene i drame na jevrejskošpanjolskom jeziku idiomu koje je pisala popularna Laura Papo Bohoreta, o čemu su izvještavali keitičari ovog lista. Izvođenje jedne njene drame La madrasta el nombre le abasta bilo je 1935. povod za članak Benjamina Pinte Nešto malo o literarnom stvaranju na jevrejskošpanskom kod nas, 16 u kome je on najprije dao historijat ove književnosti u Bosni u nizu stvaralaca A. Kapona , Sabetaja Džaena, Laure Papo i Bukija Romana, a zatim se upustio u raspravu o društveno-kulturnim izvorima i razlozima pojave ovog književnog stvaralaštva u Bosni , budući da su bosanski Sefardi u starijim razdobljima"poznavali... samo jevrejsku religioznu literaturu i nisu mnogo marili za druge litererne poduhvate", te da je većina pisca na jevrejskošpanjolskom u Bosni porijeklom iz Bugarske ili Turske gdje je postojala življa tradicija ove književnosti , odnosno pismenost na ovom jeziku , dok se kod bosanskih Sefarada, kako je pisao Pinto sa žaljenjem, "proces asimilacije i napuštanja starih običaja i vrednota odvijao velikom brzinom, bez ikakvih zapreka".

Od sintetičnih studija iz oblasti jezika i književnosti Sefarada do početka drugog svjetskog rata treba spomenuti Baruhovu radnju Jevreji na Balkanu i njihov jezik, 17 koja je objavljena u Knjizi o Balkanu, a "Jevrejski glas" ju je prenio 1936. godine ; zatim Bibliografske bilješke o jugoslovenskim Sefardima L. Glesingera u istom listu 1938., 18 te radnju Jakova Maestra Prilog Sarajlija rabinskoj književnosti 1939. godine također u "Jevrejskom glasu". 19 Maestrova radnja upotpunjava književnohistorijske predstave o stvaranju bosanskih Sefarada, koje su između dva rata iznošene u jevrejskim listovima, posebno u "Jevrejskom životu" i "Jevrejskom glasu", tako da se rekonstruira i ova oblast stare književnosti u cjelini i kontinuitetu jevrejskog književno-kulturnog toka u Bosni i Hercegovini. Počinjući svoje izlaganje dolaskom Davida Parde 1768. godine na položaj sarajevskog rabina, čiji su spisi "obogatili rabinsku književnost posljednjih stoljeća" odskčući od radova lokalne vrijednosti, Maestro ističe daje Pardo uspio stvoriti takve uvjete za njegovanje rabinske nauke da se Sarajevo potpuno emancipiralo od inozemstva, a njegovi rabini su od tada bili domaći sinovi. Ali je kritički podvlačio da u djelima sarajevskih rabina "ima malo originalnosti, ili su to prijevodi špansko-ladinu, ili su pabirci iz raznih djela". Njihovo pisanje je bilo više populariziranje vjerske nauke među širokim slojevima naroda, "koji nisu dovoljno poznavali hebrejski, ili nisu mogli da prate način izlaganja u starijim djelima". Poslije Davida Parde Maestro navodi kao stvaraoce: njegova sina Jichaka Pardu, nakon Moše Danona, koji se pročuo u vremenu jevrejskih nedaća za vladavine Ruždi-paše, kao stvaraoce spominje Meira Danona pa Eliezera Šentova Papu, za čiju knjigu kaže da se u njoj "nalaze i sve potrebne odredbe, lijepo sređene, i to pisane narodnim jezikom-ladino", a za bolje objašnjenje navode se u njoj primjeri iz lokalnog života, kako se ne smije piti kiseljačka voda koju je nejevrej donio subotom, izražava se žaljenje što "ne idu naše žene pokrivena lica kao muslimanke" itd.; zatim navodi rabina Avrama Merkado-Romana i još dvojicu koji nisu po rođenju Sarajlije, Eliezera Jichaka Papu, autora jedne od onih moralističkih knjiga koje su "naši preci rado čitali, izgrađivali svoje poglede na svijet, čeličili karakter, krijepili dušu", a koja je pisana "iskreno, toplo, prosto narodno" i čak prevedena na španjolsko-la-dino", i Rav Josefa Fincija, čija knjiga sadrži "razna tumačenja, često u kabalističkoj noti, izreke mudraca, odredbe".

Prvi pogled usmene sefardske književnosti, nakon drugog svjetskog rata, objavio je 1966. dr Samuel Kamhi u Spomenici 400 godina od dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu pod naslovom Jezik, pjesme i poslovice bosansko-hercegovačkih sefarada.2() Sa naučnom akribijom autor je kritički iskoristio svu glavnu dotada raspoloživu literaturu o predmetima koje je istekao u naslovu svoje radnje, pa se, nakon uvoda o doseljenju Sefarada u Bosnu, najprije posvetio definiranju jezičnog idoma nazvanog "judeoespañol" ili ladino kao izraza njihove usmene književnosti, dajući odgovor na pitanje: kakav je bio taj španjolski jezik kojim su govorili prvi Sefardi u Bosni, i kako se on preobrazio u novi Spanjolsko-jevrejski idiom. Pri tome je upozorio na razliku između govornog jezika i pisanog jezika knjiga, koji je bio pod jakim uticajem hebrejske sintakse.

Kamhi je dao informacije i o književnosti bosanskih Sefarada: rabinskoj, koja je na hebrejskom i, po izuzetku, na ladino-jeziku, istakavši kroniku Pinakes kao jedino profano djelo do početka XIX stoljeća pisano na ovom idomu, u koje su unošeni tekstovi na hebrejskom i španjolskom jeziku rasi slovima. U drugim sačuvanim rukopisnim knjigama recepata i uputa za liječenje, bilježnicima raznih zapisa jezik je sličan govornom, profanom jeziku, koji sadrži mnoge u XIX stoljeću već zaboravljene riječi. Tu su, najzad, i zbirke romansa i prigodnih pjesama za praznike. Kao knjige profanog sadržaja s prijelaza XIX i XX stoljeća Kamhi navodi Historiju Jevreja od Zeki ef. Atijasa i reviju "La Alborada" Abrahama Kapona. A nakon toga prati razvojni tok govornog jezika kojim su se Sefardi služili.

Romanse je Kamhi naučno obradio u posebnom poglavlju, od historijata njihova skupljanja i proučavanja u svijetu do njihove umjetničke prirode u bosanskih Sefarada, od kojih on nalazi dvije vrste: one porijeklom iz Španjolske, i one koje su nastale u novoj domovini, zadržavajući se posebno na njima. Završno poglavlje ove radnje, u kojoj je data prva naučna sistematizacija ove građe, i priroda književnojezičkih izraza, te osnovni pravci njihova izučavanja, posvećeno je "poslovicama i izrekama", u kome je otkriveno bogatstvo sefardske gnomike na njihovu idiomu. Na kraju je Kamhi iznio jednu sumornu misao: Sudbina folklornog blaga bosanskih Sefarada koja ih je, između ostalog, obilježavala kao posebnu etničku zajednicu, zapečaćena je. Genocidom izvršenim nad Jevrejima BiH presječeni su svi korjeni za dalji život i opstanak kako španskog idioma tako i romansi i poslovica." "Od 1945. godine Jevreji Bosne i Hercegovine ne govore više međusobno španskim jezikom , ne pjevaju više romanse i ne upotrebljavaju poslovice i izreke." Ali je perspektivu izučavanja književno-umjetničke kulture bosanskih Sefarada ostavio otvorenom za historičare, lingviste, muzikologe i folkloriste.

Osam godina nakon Kamhijeve radnje , u prvoj knjizi zbornika Bosanskohercegovacka književna hrestomija pojavio se informativan tekst dr. Vojislava Maksimovića pod naslovom Starija književnost bosanskih Jevreja,21 u kome je uvodno , na osnovi jednog dijela dotadašnje literature , dao shemu glavnih oblasti jezika i starijeg književnog stvaranja bosanskih Sefarada u istraživačkim saznanjima Mojsija Rafaela Atijasa, dr. Morica Levija, Kalmija Baruha, Isaka Samokovlije , te u refleksijama Vladimira Ćorovića, Ive Andrića , ali bez navođenja međuratnih sintetičnih radova iz ove oblasti i bez spominjanja radnje Samuela Kamhija. Posvećujući, u narednom poglavlju, velik prostor liku i stvaranju Nehemije Hije Hajona , on se u nastavku osvrnuo na rabinsku književnost s Davidom Pardom na čelu. U trećem poglavlju Maksimović je u pregledu prešao kroničko-admistrativne spise (pinakes), tradiciju o Moši Danonu i Ruždi-paši, koju je književno uobličio Zeki-efendija Atijas , a naučno interpretirao dr. Moric Levi, da bi se zadržao na sefardskim narodnim umotvorinama ,poslovicama i romansama, te na epitafima, i na njihovim prvim skupljačima i istraživačima : Davidu Kamhiju , Kalmiju Baruhu kao "najpouzdanijem znalcu i tumaču sefardskog folklora , posebno romansi" i Lauri Papo kao "njegovu najrevnosnijem skupljaču i propagatoru". Na kraju je u pokušaju svođenja zaključio: Zato starija jevrejska umjetnička literatura ima čvrst i jasan teološki smjer, koji samim karakterom podrazumijeva i malu ili nikakvu originalnost i nedostatak prave umjetničke kreativnosti. Pojašnjavanje glavnih vjerskih knjiga najčešće predstavlja kompilaciju učenja čuvenih rabina ili- u boljem slučaju - vješto popularisanje onoga što je već izrečeno kao vjerski zakon i neprikosnovena naredba. Narodna književnost , pak, nije mogla biti podređena vjerskim ciljevima, iako je i ona prikraćivana crkvenim stegama. Ona zato i izgleda kao mnogo stvarniji odraz bića narodne mase i kolektivne psihe. Završna faza starije jevrejske književnosti u Bosni i Hercegovini istovremeno znači i značajan umjetnički preokret, toliko vidljiv kao daje to duhovni prelaz iz staroga u novo doba. Ta knjižavnost je - u Isaka Samokovlije, Kalmija Baruha, Marcela Šnajdera, Haima Alkalaja, Elija Fincija i drugih - uhvatila najzad korak sa literaturom ostalih naroda Jugoslavije, postajući tako značajan i nedjeljiva cjelina."22

Godine 1982. u Sarajevskom časopisu "Izraz" izišla je radnja Jevrejska književnost u Bosni i Hercegovini između dva rata,23 koja je 1982, u prijevodu na hebrejski ejezik, objavljena u jerusalimskom časopisu "Pe Amim".24 U njoj je , na osnovi časopisnih izvora, prvi puta dat pregled cjelokupnog književnog i kulturnogn života bosanskih Jevreja od bkraja prvog do početka drugog svjetskog rata. Sva građa iz jevrejskih listova i almanaha tog vremena kronološki je obrađena i genetički povezana. Poseban značaj za našu temu ima činjenica da su u okviru ove radnje znanstveno registrirani i interpretirani , dotada u nauci nespominjani, pregledi književnosti i kulturnog života bosanskih Sef arada od samih njenih početaka, kao što su Kalmija Baruha , Eliezera Levija, Benjamina Pinte , Jakova Maestra, a te radnje ulaze u samu podlogu proučavanja i konstituiranja jevrejske književnosti u Bosni. Ali pored praćenja toga književnoznanstvenog toka, u ovoj radnji su izneseni i atmosfera i činjenice cjelokupnog književnog života toga razdoblja, koji se ogleda ne samo u književnim prilozima nego još više u napisima velikog broja jevrejskih kritičara , koji pišu o djelima i stvaraocima suvremene jevrejske književnosti u zemlji i svijetu, zatim u organiziranim kulturnim akcijama i izdanjima.

Po tragu građe iz ove radnje te druge literature, a na osnovi svog prvog teksta, Vojislav Maksimović je 1982. godine napisao svoj drugi, prošireni tekst Književna i kulturna baština bosanskih Jevreja od doseljenja do 1941. godine,25 komponiran u nekoliko poglavlja. U onome koje nosi kontroverzan naslov Umjesto uvoda, u kome on iznosi svoju namjeru "da pokaže osnovne oznake književnog i uopšte kulturnog nasljeđa bosanskih Jevreja" do drugog svjetskog rata te metodologiju pristupa tom zadatku, koja na čudan negativistički način osporava dotadašnja saznanja o duhovnoj, književno-kulturnoj i estetskoj posebnosti stvaranja ovog naroda, koje ono vuče iz svojih povjesno-duhovnih korjena, on smatra da je on već djelima Isaka Samokovlije asimilirao u jugoslovensku književnost, odričući mu čak i karakter one osobene šare koju mu je priznavao Kršić. Međutim, poglavlja koja slijede govore o tome drukčije, jer se oslanjaju na kritičke i znanstvene rezultate dotadašnjih većinom jevrejskih istraživača, mada Maksimović ne propušta da njihove pojedinačne skeptične akcente digne na razinu općih zaključaka. U poglavlju Prvi pomeni o bosanskim Jevrejima, umjesto onog stoje najavljeno naslovom , informira se , kao i prethodnoj radnji, o književnoj sudbini Hije Hajona. Poglavlje Sporo buđenje u vremenu evropskog prosvjetiteljstva zauzima razmatranje o rabinskoj i uopće pisanoj književnosti , sa akcentom na djelatnosti Davida Parde i trojice njegovih sinova , a u glavnini poglavlja Na počecima novog vremena on ponovo razvija predstavu o Moši Danonu uz spomene drugih sarajevskih hahambaša, da bi se zadržao na ličnosti skupljača umotvorina Davida Kamhija na osnovi Krišćeva članka o njemu . Poglavlje Duhovni preporod na počecima našeg vijeka , na osnovi ideja Teodora Hercla, zasnovano je na djelovanju i stvaranju Abrahama Kapona, Mojsija Rafaela , Atijasa - Zeki efendije i Morica Levija , a ono pod esejističkim naslovom Mirni aktivitet u vremenu bez pravog mira (1918-1941) izrađeno je na faktografskoj osnovi prethodne radnje o "jevrejskoj književnosti u Bosni i Hercegovini između dva rata", i to prekompozicijom njene kronološki iznesene građe , i njenom koncentracijom oko pojedinih književnih , kritičkih, znanstvenih i filozofskih stvaralaca. Poglavlje Iskre narodnog umotvora, na kraju, urađeno je sa osloncem na studiju Kalmija Baruha o jeziku i umotvorinama sefardskih Jevreja, i proširenjem na bibliografske podatke o ovim tekstovima , objavljivanim u jevrejskim listovima , i njihovim skupljačima , da bi autor, završno, pod neobaveznim naslovom kao što je i onaj na početku radnje nekolike zaključne naznake , nakon kratke i uopćene rekapitulacije predstavljenog, konstatirao: "Početak drugog svetskog rata istovremeno je označio i kraj književnog i uopće kulturnog rada bosanskih Jevreja. Iz rata su oni izašli toliko malobrojni da više i nisu, u pravom smislu , mogli predstavljati neku stvarnu literarnu i kulturnu posebnost u našoj sredini."26 Naučnu metodologiju i pretpostavke za proučavanje sefardske književnosti na jevrejskošpanjolskom prvi je iznio dr. Muhamed Nezirović godine 1984.27 Pitajući se kako će u projektu "Historija književnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine " biti zastupljena . pored one na našem jeziku , književnost Sefarada na jevrejskošpanjolskom idiomu , koja je njegovana u jevrejskim glasilima , izvođena na sarajevskim scenama i izdavana u rijetkim knjigama do 1941.-on je istakao , na nekoliko primjera , njene duhovne i estetske vrijednosti, posebno zavičajnu ljubav i bosanski patriotizam, a za neke pripovijetke na ovom idiomu napisao je da bi se one mogle staviti uz djela velikih pripovjedača. Može se nabrojati dvadesetak pisaca - navodio je on - koji se ogledaju u kratkoj priči, crtici, drami i poeziji, pod punim imenom ili još češće pod pseudonimom." Među onom koji su se češće javljali svojim prilozima istakao je, počev od nestora Abrahama Kapona, Avrama Romana - Bukija, Benjamina Pintu, Lauru Papo - Bohoretu, Monija Fincija, Samuela Romana , Miku Altarca , kao dramatičare je naveo Lauru Papo- Bohoretu, Sabetaja Džaena i Bukija Fincija , ali i ono ostalo od ove književnosti što "leži danas zapretano i neistraženo". Na pitanje šta treba dalje uraditi na istraživanju bosanske sefardske književnosti na jevrejskošpanjolskom on je odgovorio da treba naučno revalorizirati cijelu tu kulturnu baštinu , i metodološki precizno upozorio na instrumentarij kojim se danas raspolaže : na disertaciju Kalmija Baruha Die Lautstand des Juden-Spanischen in Bosnien, koja nikad u cijelosti nije objavljena na našem jeziku , na također neobjavljenu disertaciju Samuela Romana Dictionnaire du judeo- espagnol parle- francais-lemand avec une introduction sur la phonetique et sur la formation des mots dans le judeo-espagnol. Upozorio je i na važno djelo Laure Papo - Bohorete Sefardska žena iz Bosne, koje prelazi granice svoga naslova. Uz napomenu da bi za prezentaciju ove književnosti i za strane čitaoce dobro došla i jedna antologija kratke priče na ovom idiomu, on je programsko-metodološki zaključio:"Ostvarenjem ovih pretpostavki ,uz solidno znanje i hebreistike, romanistike, orijentalistike i slavistike, moglo bi se pristupiti proučavanju sefardskog dijela naše zajedničke baštine, a rezultati tih ispitivanja svakako bi ispunili neke praznine u ovoj oblasti, koje je stjecaj nesretnih historijskih okolnosti, osobifo po jevrejsku, bosansku i jugoslavensku zajednicu ostavio nepopunjene.28

Kada su godine 1979. reformirani programi iz jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u okviru predmeta "Književnost naroda Bosne i Hercegovine" unesen je, kao jedini na univerzitetima bivše Jugoslavije, i mali poseban kolegij iz starije bosanske jevrejske književnosti sa slijedećim nastavnim programom: "Historija doseljavanja i Jevreja u Bosni i Hercegovini". Hebrejska i Španska tradicija ovog naroda koja je nastavila život u novoj domovini. Starija umjetnička literatura teološkog smjera. Narodna književnost nepodređena vjerskim ciljevima: romanse i poslovice. Kulturno-književni centri bosanskih Jevreja. "U okviru meduratne književnosti u programu egzistira tema: jevrejska komponenta u književnom stvaranju u Bosni i Hercegovini: kulturno-prosvjetna djelatnost, listovi i časopisi." Izbor glavnih tekstova i literature vramenom je dopunjavan da bi do naših dana došao u obliku koji navodimo: Tekstovi. (U knjizi Bosanskohercegovačka književna hrestomatija. Starija književnost, Sarajevo, 1975, str. 327-338. U zborniku: S. Elazar, Jevrejsko-Španjolski romansero, Sarajevo, 1987.). Literatura. Vojislav Maksimović: Starija književnost bosanskih Jevreja. U knjizi bosanskohercegovačka književna hrestomatija. Kalmi Baruh: Španske romanse bosanskih Jevreja i Nekoliko pojava lepe književnostikod bosanskih jevreja. U knjizi: Kalmi Baruh, Izabrana djela, Sarajevo, 1972, str. 300-328. Krinka Vidaković: Kultura Španskih jevreja na jugoslovenskom tlu, Sarajevo, 1986. Avram Pinto: Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1987. "'Od pisaca jevrejskih međuratnog razdoblja naveden je Isak Samokovlija sa slijedećom literaturom: "Zdenko Lešić, Isak Samokovlija, prpovjedači njegov svijet, Zbornik radova o Isaku Samokovliji, Sarajevo, 1986." y

Oprostite mi što na ovm mjestu izlaganju moram biti ličan. Od te 1979. godine do danas predajem s ljubavlju, na osnovu dosadašnjih naučnih dostignuća i vlastitih saznanja, književnost bosanskih Jevreja, mojih komšija, medu kojima sam odrastao. I kada sam pisao Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, u njega sam uključio i stariju Jevrejsku književnu tradiciju u rasponu: "Rabinska književnost i kabala. Nehemija Hija Hajon. David Pardo. Jichak Pardo, Meir Manahem Danon, Eliezer Šentov Papo, Avram Merkado Romano, Eliezer Jichak Papo, Josef Finci. Sefardske romanse. David Kamhi. Poslovice i izreke. Epitafi, kronike.", a od meduratnih jevrejskih pisaca - Isaka Samokovliju, i njegove i njegove saputnike: Isaka Izraela, Lauru Papo-Bohoretu, Kalmija Baruha, Haima Alkalaja, Elija Fincija, dr Marcela Šnajdera i Eriha Koša.3(l

I dok su u međuvremenu, u okviru biblioteke"Kulturno naslijede Bosne i Hercegovine", izdavana izabrana djela novijih jevrejskih pisaca na našem jeziku , nakon Kalmija Baruha (prir. V. Maksimović) 1972., Haima Alkalaja (prir. V. Maksimović) 1984. i Marcela Šnajdera (prir. J. Berberović) 1986.- naučno proučavanje i predstavljanje jevrejske književnosti od ovih godina se nastavilo na rasponu četiri značajna djela: Krinke Vidaković, Samuela Elazara, Avrama Pinte i Muhameda Nezirovića , sva četiri izdana u Sarajevu. Kao prvo, godine 1986., objavljena je knjiga dr. Krinke Vidaković Kultura španskih Jevreja na jugoslovenskom tlu.31 Po naslovu reklo bi se da ona prelazi granice naše teme, a po iskazu daje od tridesetih godina XIX stoljeća "najnaprednija sefardska zajednica na ovom području bila... beogradska" zapaža se neobjektivno navlačenje jevrejskog kulturnog i književnog života na beogradsku sredinu, ali se po sadržini knjige vidi da se ona zapravo činjenički svodi, i u velikoj mjeri iscrpljuje , na kulturni život i književnost bosanskih Jevreja i posebno Sarajeva kao središnjice ove njihove djelatnosti. U prvom djelu pod naslovom Kulturniživot ona je svoju, dosta bogatu ali nedovoljno sistematiziranu, građu rasporedila u okviru tri cjeline. U prvoj, Organiziranje kulturnog života, počevši sa informacijama

0 jevrejima u Španjolskoj i njihovu progonu, njihovu naseljenu na Balkanu i južnoslavenskim zemljama, o njihovoj vjeri i pismenosti, ona je obradila izdavačko-štamparsku djelatnost i njenu ulogu, obrazovne ustanove i kulturna društva, djelatnost Alliance Israelite Universelle, ali i vjeru i pismenost, usmenu tradiciju i sekularizaciju pisane riječi. Konzistencija je druga cjelina ovog dijela, Jevrejska glasila, u kojoj je obradila "razvoj periodike", ali ne svih jevrejskih listova, da bi se zadžala na sarajevskom "jevrejskom glasu" i njihovoj sadržini. Treća cjelina nosi naslov Nova sefardska književnost, a u okviru nje su obrađeni pozorišna djelatnost sa zahvatom najstarije tradicije i dramski autori Kapon, Laura Papo, Đaen, Estira Ruso, Levi Izrael, Buki Finci, David Albala, zatim Haim Davičo kao pisac, kritičar i prevodilac, prozaisti i pjesnici i dometi nove sefardske književnosti u jednom informativnom rpregledu sa naglaskom u Kaponovoj poeziji, dalje, zanimanje za folklor i njegovo prikupljanje, što predstavlja prijelaz na drugi dio ove knjige pod naslovom Narodna poezija.

Prva cjelina ovog djela, Sefardski romansero u evropskom kontekstu, zasniva se na analizi šest pjesama od kojih svaka ima posebni motiv: o igri identiteta, o otmici djevojke, o vjernosti i nevjerstvu, zatim, motiv sa elementima magije, o prekrasnoj gospi, o smrti. Druga cjelina, Sefardska poezija u jevrejskim kontekstu, iscrpljuje se na prikazu lirskih pjesama, tužbalica, pjesama sa bibliskim temama i tumačenjima, paraliturgijskih pjesama, od kojih je u okviru svake ove vrste izvršena analiza reprezentativne pjesme. A da je Krinika Vidakivić više pažnje polagala na drugi dio svoje knjige svjedoči završno poglavlje Umjesto zaključka, koje i nije prirodno svođenje istraživačkih rezultata i rasprave o njima, nego Abstract, kako u podnaslovu i stoji, na engleskom jeziku, u kome je veći dio posvećen informacijama o jevrejskošanjolskom folkloru koga je, i koliko, autora u ovoj knjizi predstavila, ograničena nedovoljnim poznavanjem španjolskog jezika i jevrejskošpanjolskog idioma.

Međutim, najpotpuniji korpus ovog folklora u originalu objavljenje 1987. godine u zborniku Samuela M. Elazara El romancero judeo-espanol (Romancesy otraspoesias)i njemu komplementarnom prijevodu iste knjige na naš jezik od strane Muhameda Nezirovića Jevrejsko-španjolskiromansero (Romance i druge pjesme).32 U uvodnom djelu Elazar je dao obavještenja o doseljenju jevreja iz Španjolske i tragičnoj sudbini ovog naroda i njegova kulturna nasljeđa, te o skupljanju ovog blaga, da bi u nastavku izvršio klasifikaciju ove poezije analogno njenu rasporedu u samoj knjizi, na "stare španjolske romanse", istakavši kao njihovo bitno estetsko-stukturno obilježje njihov "'fragmentarizam", i na "sefardske bosanske pjesme" na jevrejskošpanjolskom, koje su se u toku dugog vremena "udaljavale po formi i tematici od izvorne španske romanse, a više približavale oblikom i sadržajem narodnoj bosanskoj pjesmi sevdalinki", te na "pjesme sefardskih jevreja iz Bosne", koje je on podjelio prema prigodama u kojima se one pjevaje. Posebnu pažnju je Elazar obratio atmosferi svadbene svečanosti i ljubavnim pjesmama, a uz to je dao i neke naznake o načinu njihova pjevanja i karakteru samih melodija. Na kraju zbornika Elazar je donio i niz biografskih napisa o najvažnijim zapisivačima i proučavaocima pjesama bosanskih Sefarada.

Sažeta sistematizirana foktografija gotovo sve jevrejske književnosti u dotadašnjim pregledima njene historije došla je do izražaja 1987. u poglavlju Jezik i književnostkr\)ige Avrama Pinte Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine.33 On je na enciklopediski način, nakon uvodnih obješnjenja o jezicima na kojima su bosanski Jevreji pisali i pogleda na razvoj njihove pismenosti i školovane inteligencije, u okviru usmene književnosti informirao o romansama i poslovicama, o staroj rukopisnoj književnosti, ljekarušama, Pinakesu, o Sarajevskoj Hagadi, zatim o Sarajevskoj Megili Zeki-efenđije -Atijasa Rafajlovića opširnije, sa iznošenjem njene sadržine kako su sarajevski Muslimani spasili Mošu Danona i jevrejske prvake od zloglasnog Ruždi-paše. Među piscima na hebrejskom jeziku Pinto je obradio sve one za koje se dotada znalo, dok je pod naslovom Pisci koji su pisali na španskom jeziku, pored djela Me am lo ez (Jezik naroda), pisao od dr Moricu Leviju, dr Isaku Izraelu, o Baruhu i njihovim tekstovima na španjolskom, dok je o Kalmiju Baruhu posebno informirao kao istražiuvaču jevrejskošpanjolskog idioma. Biografije i stvaranja dr Isaka Samokovlije, dr Marcela Šnajdera i dr Samuela Romana, Pinto je dao pod zajedničkim naslovom Pisci koji su pisali na srpskohrvatskom jeziku. U pregledu lijepe književnosti Pinto nije razlikovao stvaraoce na jevrejskošpanjolskom i na našem jeziku, nego je informirao o njihovu cjelokupnom stvaranju. Tako je u okviru drame izvjesti o jevrejskim stvaraocima sve do najnovijeg vremena: o Abrahamu Kaponu, Sabetaju Đaenu, Lauri Papo-Bohoreti, Avramu (Bukiju) Finciju, Isaku Samokovliji, Miroslavu Feldmannu. Kao pripovjedače naveo je s bitnim podatcima Isaka Izraela, Lauru Papo, Bukija Fincija, Jahiela Davida Katana, Arona Katana, Isaka Samokovliju, a među romanopisce uvrstio je Isaka Samokovliju, Jakoba Nahmijasa i Eriha Koša, dok je u okviru poezije spomenuo Lauru Papo i dr Samuela Romana. Na kraju je naveo Samokovliju, Koša, Romana i Kalmija Baruha i kao prevodioce, te uz njih Haima Papu, a sa Elijem Fincijem on je ovaj svoj pregled završio.

Ako je tekst Avrama Pinte predstavljao sažetu foktografiju o jevrejskoj književnosti, knjiga dr Muhameda Nezirovića Jevrejsko-Španjolska književnost, koja je izišla u ovoj, 1992. godini,34 predstavlja iscrpnu naučnu studiju o njoj, pisanu preciznim jezikom naučne esejistike, sa bogatstvom živih, akribično provjerenih podataka, koja, rođena s ljubavlju, i kritičkim razumjevanjem, lako i zanimljivo,vuče pažnju kako stručnjaka tako čitaoca, kao bogato orkestrirano izvođenje rapsodije jevrejsko-španjolskog duha i života. I to od samog početka, na kojemu nas autor kritički uvodi u prave predstave o Sefardima u Španjolskoj i o ovom narodu u Bosni, gdje se doselio 1566. godine i srodio sa svojom novom domovinom. Pobuđuje naučnu pažnju Nezirovićevo korišćenje svih bitnih izvora i njihovo funkcionalano integriranje u tok izlaganja. Poglavlja o Sefardima u Bosni i o njihovu životu predstavlja samu životnu i duhovnu, enografsko-društvenu osnovu cjelog narednog izlaganja, pri čemu nam autor, na osnovi bosansko-sefardskih kroničarskih i literarnih iskaza dočarava autentičnu atmosferu i aromu njihova življena, uz predaja i nostalgična sjećanja na Španjolsku, njihovu duboku uživljenost i ambijentaciju u svoj novi, rodni zavičaj, pokret Menendez-Pidala za pribiranje, čuvanjem i reanimacijom svoje izvorne, stare kulture i književnosti, osobito narodnih umotvorina, i za utemeljenje toga doprinosa na bosanskom tlu, i pored ideja o njihovoj repatrijaciji u Španjolsku.

Poglavlje o jevrejskošpanskom jeziku u Bosni predstavlja samu osnovu za dalje izlaganje u ovoj knjizi, ostvarenje onoga što je Nezirović 1984. u svom programskom tekstu u časopisu "Sveske" zastupao. Na rasponu teza "jevrejskošpnjolski jezik u Bosni; odnos sefardskih intelektualaca prema jeziku; kolebanja oko naziva jezika; nedoumice oko pisma - koje pismo odabrati" - Nezirović je uz svu raspoloživu literaturu, osobito proučavanje dr Kalmija Baruha i drugih filologa te vlastita produbljenja, s naučnim oprezom i inventivnim zaključivanjem, obradio ovu fundamevtalnu i važnu problematiku. Nakon definiranja jevrejskošpanjolskog idioma i njegovog određenja slojevima pozajmica iz jezika drugih naroda s kojima su Sefardi živjeli, osobito bosanskog, Nezirović je, sa iskustvom prevodioca Elazarova Jevrejsko-španjolskog romansera, i na osnovu vlastitih istraživanja glede utjecaja turskog i bosanskog jezika na jevrejskošpanjolski u Bosni, ispravio shvatanja dosadašnjih filologa Baruha i Stankiewicza. U vezi sa odnosom sefardskih intelektualaca prema ovom idiomu, on je konstatirao da se on pokazuje na relaciji od pobornika žestokog zalaganja za njegovo oživljavanje i njegovanje svejevrejskog razvoja - do napada na njih da propovijedajući sefardizam zanemaruju i koče hebrejski jezik i suvremene ideje cionizma. Nezirović je uz to dao i naučno objašnjenje razlike između naziva jevrejskošpanjolski, za narodni govorni jezik i knjževnost Sefarada, koji se pišu latinicom na fonetskom principu, i naziva ladino, koji jeste španjolski, alije sintaksa, duša hebrejska, a pismo raši, koji je jezik prijevoda biblijskih tekstova sa hebrejskog na španjolski, kao i najvećeg dijela vjerskih knjiga uopće.

U prirodnom poretku svoje knjige Nezirović je, nakon toga sjedinio sve dosadašnje informacije i znanja i o rabinskoj književnosti, počevši od do rata prikupljenih rukopisa, do karaktera ovih knjiga, i faktografskih podataka i objašnjenja o njima i njihovim stvaraocima. Paraliturgijski oblici coplas i druge religijske pjesme objavljeni su i objašnjeni u sljedećem odjeljku, za razliku od čisto liturgijske glazbe i pjesama u hramu, ove pjesme su se mogle izvoditi u svakoj jevrejskoj kući u vrijeme velikih praznika, a Nezirović ih, kao primjere, donosi redom u originalu i prijevodu uz obavještenja o sačuvanim tekstovima i potrebne komentare iz jevrejskog obredoslovlja i religiozne predaje.

Naučni prikaz narodne književnosti i njene problematike zauzima središnje mjesto, zapravo drugu trećinu Nezirovićeve knjige, a komponiran je u rasponu četiri poglavlja: V Kuentos i konsežas (narodne pripovjetke); VI Refranes (Narodne poslovice); VII Romance i Romencero, i VIII Lirska poezija. Svaki od ovih oblika, pored objašnjenja samog pojma, i njegova književnog karaktera, Nezirović je sagledao u ambijentu i odredio mu izvorišta, nosioce, tj. pripovjedače i način reproduciranja u sefardskoj sredini, te uz to donio neke karakteristične primjere. Uz poslovice dao je i njihovo razgraničenje od izreka, zatim njihovo skupljanje i sakupljače u Bosni, glavne zbirke, da bi se zadržao na objašnjenju njihove moralno-poučne, iskustvene sadržine, i na obazrivom kritičkom komentiranju dosadašnjih mišljenja o njihovim korjenima i uticajima: španjolskim, hebrejskim, turskim, arapskim, slavenskim. Određivanju definicije samog naziva romanca i njegove ambijentacije, osobenosti i osebujnosti u bosansko sefardskoj sredini, koja pored romance razlikuje i kantiku kao "manifestacije ljudske duše koje su pratile, takoreći, svaki važniji događaj u životu sefardske obitelji, a ponekad i cjelokupne sefardske zajednice ",- Nezirović je posvetio čitavu raspravu. A zatim je prešao na njihovo spontano i organizovano skupljanje, na skupljače o kojima je dao sve raspoložive biografsko-bibliografske podatke, najzad, na ratnu sudbinu bosanskih zbirki sve do pojave zbornika Samuela Elazara 1987. godine, o kojemu on kao i o životu i skupljačkom pregnuću Elazara, opširno referise. Iznosi zatim nepoznate podatke o bosanskim romancama i lirskim pjesmama u Arhivu Ramona Menendeza Pidala. Neke od njih komparativno donosi ili interpretira da bi pokazao o kakvim se primjerima romanaca radi, koje su njihove estetske osobenosti, u čemu je originalnost jevrejskošpanjolskih verzija, sve uz vlastite naučne tekstološko-strukturalne komentare, od kojih su posebno važni oni koji upućuju na put i način upjesmljavanja prvobitnog historijskog događaja ili prenošenja motiva iz jedne narodnoknjiževne sredine u drugu, sefardsko-bosansku. Poglavlje o lirskoj sefardskoj poeziji, tzv. kantikas, predstavlja pravi književno naučni esej o njihovu kategorijalnom određnju i tematskom obuhvatu, te o estetskoj strukturi ovim pjesmama, u koje su pored ljubavnih spadale i druge, zatim o slojevima koji su nalijegali na španjolski, turskom, slavenskom, bosanskomuslimanskom sve do sevdalinke, sa analogijom na primjere toga sinkretizma u Španjolskoj prije izgona iz nje, da bi nakon toga autor prešao na skupljače i istraživače ovog pjesništva i zaustavio se na njegovim pojedinim karakterističnim primjerima.

Umjetnička književnost na jevrejskošpanjolskom predmet je sistematične kritičke rasprave u trećem dijelu ove ove knjige, a na prvom mjestu poezija, koja počinje sa posljednjim decenijama XIX stoljeća. Nedavno otkriveni pjesnik Haim Altarac, Zatim poznatiji Zeki-efendija pisali su stihove svaki na svoj način, prvi ljubavne, drugi prigodne ili one sa historijskim događajem o Moši Danonu, Zatim Abraham Kapon sa svoje dvije zbirke stihova, koje Nezirović kritički komentira, započinju ovu vrstu književnog stvaranja, a nastavlja ga Laura Papo-Bohoreta. Ali je bilo, kako to Nezirović utvrđuje, i nekoliko bosanskih Sefarada koji su pjesnički stvarali u inozemstvu kao David Gaon i Gina Kamhi, produžavajući tradiciju književnog jevrejskošpanjolskog idioma iz Bosne. Kazalište i drama kao najsloženiji oblik književnog stvaranja obrađeni su, u narednom poglavlju, u već poznatom poretku stvaralaca Kapon, Džaen, Papo-Bohoreta, Buki Finci, Jeuša Izrael, ali je Nezirović svakom od njih prišao kao historičar književnosti, utvrđujući činjenice njihova života i rada, uz kritičke interpretacije bitnih obilježja koja stvaraju osnovnu predstavu njihove dramske umjetnosti. Proza, osobito kratka pripovjetka. kao neka vrsta nacionalnog roda, prema Nezirovićevim istraživačkim saznanjima, ima veći broj stvaralaca, među kojima i onih koji su se ogledali i u poeziji i drami. Počinje sa Kaponom u njegovu časopisu a nastavlja se u međuratnim jevrejskim listovima na jevrejskošpanjolskom iz pera Bukija Romana Laure Papo, Benjamina Pinte, Samuela Romana, Moise Fincija, čije književne portrete daje Nezirović u nizu njihova kronološko-književnog redanja, a uz njih i čitavu atmosferu književnog života tog vremena.

Zaključak, rekapitulaciju svog djela Nezirović je započeo lično, sjećanjem na prvi dodir sa književnim nasljeđem "naših sugrađana, bosanskih Sefarada". To nije nimalo umanjilo utisak naučne akribije i uvijek budne kritičke svijesti koji izbija iz predhodnih stotina stranica njegove knjige.

Naprotiv, potvrdilo je istinu da smo lični afinitet prema predmetu, koji budi i podstiče istraživačku invenciju, osigurava ujedno i pun uspjeh svakog zananstvenog rada. Kao što je historijsko predstavljanje sefardske književnosti započelo jednom nezaobilaznom knjigom dr Morica Levija, tako je u našim danima svedeno djelom dr Muhameda Nezirovića, koje predstavlja krunu osamdesetogodišnje naučnoistraživačke djelatnosti na otkrivanju i tumačenju tokova pisaca i djela ovog književnog kontinuiteta.

Bilješke u tekstu
1  Moric Levi: Die Sephardim in Bosnien. Sarajevo, 1911
2 Moric Levi: Sefardi u Bosni. - Židovska svijest, 1920. i 1921.
3 Moric Levi: Sefardi u Bosni (istorijski pregJed).-NsLrodna židovska svijest, 1/1924, 9-10,4-5.
4 Ibidem„5.
5  Moric Levi: Sefardi u Bosni. Beograd, 1969. Str. 6. Uvodne napomeneizdavača Saveza jevrejskih opština Jugoslavije. Anonim:" Srpskiknjiževniglasnik" o Benovalencinojspomenici. - Jevrejski glas, 1/1924, 19,3-4. 
7 Kalmi Baruh: Nekoliko pojava lepe književnosti kod nas. - Jevrejski život, 2/1925, 49, 1-3. 
8 Ibidem, 2. 
9 Ješua Kajon: "La Alborada", revista literaris, isrealito-espanola. Pwprietario: Abraham A. Kappon. Ploesci-Sarajevo, 1. septembra 1898, No. 1. 
10. Jevrejski život, 3/1926, 94, 1.
11 Jakov Maestro: Dijete u folklori bosanskih Sefarada.-ievre]ski glas, 1928, br. 12 i 13. 1' Elezer Levi: Opći pogled na kulturne prilike naše sefardske zajednice u Sarajevu. - Jevrejski glas, 1929, 8, 1-2; 9, 1; 10, 1-2; 11, 1-2.
12 Kalmi Baruh: Jezik iumotvorine sefardskih Jevreja. - Jevrejski glas, 1930,
15(105), 6-7.
13 Kalmi Baruh: KnjiževniradpokojnogKapona. - Jevrejski glas, 1930, 39, 2.
14 Eliezer Levi: Kalmi Baruh: El Judeo-espanol de Bosnia. -Jevrejski glas, 1930,36-37,8
15 Godišnjak. Izdatku La Benovalencija i Potpora. Beopgrad, 1933.
16  Benjamin Pinto: Nešta malo o literarnom stvaranju na jevrejsko-španjolskom kod nas. Jevrejski glas, 1935, 41, 2-3.
17 Kalmi Baruh: Jevreji na Balkanu i njihov jezik. - Jevrejski glas, 1936, 7, •5.
18 Lavosla Glasinger: Bibliografske bilješke o jugoslovenskim Sefardima. - Jevrejski glas, 1938, 14 i 15, 8.
19 Jakov Maestro: Prilog Sarajlija rabinskoj književnosti. - Jevrejski glas, 1939,15,2-3.
20 Samuel Kamhi: Pjesme i poslovice bosansko-hercegovačkih Sefarada. U: Spomenica 400 godina od dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo. 1966. Str. 105-121.
21 Vojislav Maksimović; Starija književnost bosanskoh Jevreja. U knjizi: Bosanskohercegovačka hrestomatija. I. Starija književnost. Sarajevo, 1974.Str.315-327.
22  Ibidem, 326-327.
23 Muhsin Rizvić: Jevrejska književnost u BosniiHercegovini između dva rata. - Izraz, 1980, 6, 538-563; 7, 47-66. 24PeAmim, 1982, 14, 107-131.
25  Vojislav Maksimović: Knjževna i kulturna baštona bosanskih Jevreja od doseljenja do 1941. godine. - Treći program Radio-Sarajeva, 1982, br. 36, 379-408.
26  Ibidem, 408. 
27 Muhamed Nezirović: Književnost na jevrejskošpanjolskom i pretpostavke za njeno buduće istraživanje. - Sveske, 1984, 7-8, 35-40.
28  Ibidem, 40.
29  Vidjeti: Filozofski fakultet u Sarajevu. Odsjek za književnost naroda i narodnosti Jugoslavije, nastavni plan i program. Str. 54-55; 77.
30 Jevrejska književna tradicija. U knjizi: Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1985, Str. 108-112. Jevrejski pisci. U istoj knjizi, str. 234-237. 
31   Krinka Vidaković: Kultura Španskih Jevreja na jugoslovenskom tlu. Sarajevo, 1986. 
32 Samuel M. Elazar: Jevrejsko-španjolski romansero (Romance i druge pjesme). Sarajevo, 1987.
33  Avram Pinto: Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1987. jezik i književnost, str. 96-128.
34 Muhamed Nezirović: Jevrejsko-španjoplska književnost. Sarajevo, 1992.
 
Muhsin RIZVIĆ 
SEPHARDI LITERATURE IN BOSNIA AND HERCEGOVINA IN FORMER STUDIES

In this well documentad paper the author gives a survey of all former studies of the Sephardi literature in Bosnia and Hercegovina which is, for more than four centuries, a homeland for a numerous group of the Sephardi Jews. A fundamental work, emphasizes the author, every survey of the literary production of the Bosnian Sephardim must start with is the book Die Sephardim in Bosnien, by the arch rabbi Moric Levi, published in the far -off 1911. That work represented a beginning and, after that, in the studies of a number of authors, the idea on the continuity of the Sephardi literature in Bosnia and Hercegovina was generated. Another name must here be stressed, the one of Dr. Kalmi Baruh. With his works he distinguished himself as one of the most remarkable Hispanist within the south Slavonic region between the two world wars. Those studies have a specially strong progress after the World War II in which the greatest part of the Sephardi Bosnian population vanished in the war cataclysm. Among them must certainly be mentioned the works of Samuel M. Elazar. Krinka Vidaković, Muhsin Rizvić himself and Avram Pinto, as well as the work Jewish - Spanish Literature in Bosnia and Hercegovina (Sarajevo, 1992) by Muhamed Nezirović which, according to M. Rizvić, is "the crown of the eighty year lasting scientific activity on discovering and explaining the writers and works of that literary continuity"-

Prof. Dr. Mushin Rizvić
SEFARADSKA KNJIŽEVNOST U BOSNI I HERZEGOVINI U DOSADAŠNJIM ISTRAŽIVANJIMA 
(SEPHARDIC LITRATURE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA IN FORMER STUDIES)
Sefarad 92 str. 255-278

---