Circle Image

Osvrt na historiju Jevreja u BiH za vrijeme Tursko-Osmanske uprave

Jak priliv Jevreja u balkanske zemlje, koje su tada bile pod osmanskom vlašću, javlja se krajem XV stoljeća, poslije oslobođenja Španije od Mavara. Španija je odvajkada važila kao kula katolicizma. Od 1480. godine u ovoj zemlji vlada inkvizicija i mrki likovi ćutljivih i svirepih kardinala inkvizitora.Od časa, kada je Španija došla pod vlast katoličkih vladara i kad više nije trebalo nikakvih obzira prema narodima druge vjere za eventualnu političku saradnju , katolička reakcija počinje naročito da djeluje.Njene su žrtve u prvom redu takozvani maranos, Jevreji, koji mada i pokršteni ne izgledaju inkviziciji dovoljno pouzdani , i onda svi drugi inovjerci od reda. Progoni Jevreja uzimaju sve više maha i dovode najposlije do najoštrijih mjera radi kojih počinje njihovo iseljavanje u masama i bježanje naročito u zemlje osmanskog sultana, gdje se prema ovom narodu postupalo najčovječnije. 

Najveći dio španjolskih Jevreja uputio se u glavna mjesta osmanske carevine, u Stambol, Solun, Jedrene, gdje su sve do novijeg vremena ostali poznati pod imenom Sefaradim, Sefardim, što će reći Španjolci. Manji dio stigao je na obale Jadranskog mora, u prostore Mletačke Republike, gdje su bili obilježavani kao "Ebrei Ponentini" za razliku od dotadašnjih "Ebrei Levantini"

Prvi pomeni o Jevrejima u Bosni potiču od polovine XVI stoljeća , iz kadijskih šerijatskih sidžila u Sarajevu. Tako su 1565. godine dvojica jevrejskih trgovaca tražila naplatu nekih svojih dugovanja , a jedan od njih imao je i parnicu sa svojim kiridžijom.Nema sumnje da su ti trgovci već prije živjeli u Sarajevu , gdje su , da bi mogli utjerivati dug , morali najprije da stvore trgovačke veze i udese pazar. Ovo mišljenje bi pomagala i jedna nedovoljno utvrđena činjenica da je oko 1541. godine bilo u Sarajevu 30 -40 Jevreja koji su se bavili trgovinom. Medjutim, zanimljivo, to su bili samci, koji su obično dolazili iz Soluna, i o velikim praznicima vraćali se natrag svojim familijama.

Postoji i stariji izvor o Jevrejima na ovim prostorima. Benedetto Ramberti, tajnik mletačke vlade, prošavši 1534. godine kroz manastir Mileševu bilježi da ovoj bogomolji veću milostinju daje muslimanski i jevrejski živalj negoli hrišćani, jer zahvaljujući moštima Sv. Save, Mileševa zrači i kao mjesto religijske nade pobožnom svijetu raznih vjera.

Sigurno je, ipak, da se broj Jevreja u Sarajevu u drugoj polovini XVI stoljeća dosta povećao, jer se 1580 - 1581. godine podiže za njih poseban odio, za vrijeme Sijavuš - paše Atika. On je, prema jednom izvoru, podignut uz molbu sarajevskih muslimana, koji su se tužili da jevreji mnogo larmaju i da remete ustaljeni kućni mir i da mnogo barataju sa vatrom što je za lako zapaljivo onodobno Sarajevo bilo od posebne opasnosti.

Jedan dio Jevreja krenuo je iz Sarajeva u trgovački naročito razvijeni Dubrovnik i počeo tamo da se bavi trgovinom. Medjutim. Republika je u vjerskom pogledu bila strožija od ostale Dalmacije i jevrejski trgovci u njoj nisu zadugo mogli da dodju do pravog* razvoja svo'J posla. Mnogo bolje oni su stali u Splitu.

U Bosni su Jevreji uvijek bili za osmansku vlast. To je rađeno nešto iz zahvalnosti za dobar prijem, a nešto iz potrebe da ne budu ometani u poslu. U XVII stoljeću nema o njima mnogo podataka, ali iz onih što postoje da se vidjeti nekoliko zanimljivih stvari iz njihovog života. Najveći dio sarajevske jevrejske kolonije čine trgovci, koji imaju poslovnih veza najviše sa Mlečićima. Njihova kolonija je već prilično organizovana. Ima svoj hram, svoju opštinu, svoje groblje i svoju školu. Najveći dio sarajevskih jevrejskih familija tog vremena ima čisto jevrejska imena: Rosado, Kuriel, Alavo, Fajon, Nones,Pardo, Penso, Perez. Dobar dio njih potječe vjerovatno iz Italije: Krispi, de Mantove, Beneveniste, Navaavo, Sonino, Tolentino. Turski utjecaj ogleda se u imenima kao Nakaš - Nakas, Misraki. Dobar dio imena, koja se u XVI i početkom XVII stoljeća javljaju u Bosni, danas su na ovim prostorima potpuno iščezla, kao primjera radi: Alavo, Almuli, Franko, Farki, Gurmisan, Zevi, Burla, Eljast, Magreso, Sorožan i druga, ali se javljaju na drugim stranama, kao na primjer u Beogradu Gabaj i Ruso. Druge porodice iz tih vremena održale su svoje potomke sve do danas, kao Altarac. Baruh, Kajon, Danon, Alkalaj, Finci, Katan, Pinto, Papo, Levi, Salom i dr.

U XVII stoljeću Sarajevo je dalo i jednog čuvenog avanturistu, Nehemiju Kija Kajona. Rođeni Sarajlija, on je svoje prvu mladost proveo u Palestini, gdje se i školovao. Poslije se, u osamnaestoj godini, vratio ponovo u rodni grad i tu se oženio. Ali se nije moga da smiri i počeo je da putuje, pouzdajući se, uglavnom, u svoju kabalističku vještinu. Na istoku, u Solunu, Stambolu i Maloj Aziji, pa i u Italiji, on je brzo izigrao svoju ulogu i bio proglašen za hertika. Medjutim, zato je imao više sreće na zapadu i sjeveru, osobito u Berlinu. Glavni protivnik Kajanov bio je rabiner njemačke opštine u Amsterdamu Haham Zevi ili Zevi Aškenazi, koji je neko vrijeme prije toga bio rabiner u Sarajevu od 1687 - 1697. godine. Njemu je, najposlije, nakon dugih raspri, uspjelo, da i na Zapadu prikaže Kajona u pravoj svjetlosti.

Za veze izmedju beogradskih i sarajevskih Jevreja ima nesumnjivih dokaza. Baš u Kajonovom procesu u Amsterdamu, data je jedna izjava nekadašnjih beogradskih Jevreja, iz koje se vidi, da su sarajevski trgovci dolazili u Beograd, da tamo pazaruju. j; ,,.

Napad princa Evgena Savojskog na Sarajevo 1697. godine nanio je štetu i sarajevskim Jevrejima. Dobro je poznata stvar, kako je tada princ bjesnio protiv grada. U sarajevskoj srpskoj opštini ostalo je o tome barbarizmu nekoliko bilježaka, iz kojih se vidi, da su tom prilikom stradali i neki Srbi i nekoliko Jevreja, koji su bili silom odvedeni iz svoje otadžbine. Tada je izgorilo njihovo naselje.

U XVIII stoljeću jevrejski trgovci dobivaju još veći značaj. Oni su kao vješti trgovci, stekli velike kapitale, podigli svoj ugled i uspjeli steći i osjetan uticaj. Oni su vjerovnici bosanskih paša i turske administracije, uvijek pohlepnih na novac i gotovo redovno oskudnih. Jevreji čak kreditiraju i pravoslavne vladike u Bosni, osobito sarajevskog, i taj dug, koji se nakupio za izvjestan broj godina, iznosi jednom zamašnu sumu od 22145 groša. Ovo sve naravno, pojačava i broj jevrejskih kolonista. Tako je u Sarajevu oko 1779. g. bilo 214 jevrejskih domaćina, što pretpostavlja populaciju od 1000 duša. Radi upoređenja, Beograd je u prvoj polovici XVIII stoljeća imao samo oko 30 jevrejskoh porodica.

U Sarajevu su, u to doba, Jevreji izradili jedan svoj opštinski statut (1731), po kojem su svi bili dužni plaćati opštini prirez koji im bude razrezan. Bogatiji, odnosno oni, koji plaćaju više prireza, imali su pravo biti članovima uprave, a oni su je, jedino i birali. Kao i Srbi, i Jevreji su imali svoju zasebnu školu. Samo su jevrejski opštinski prihodi bili veći od srpskih, očigledno stoga, što su Jevreji kao trgovci bili bogatiji. Oko 1740. g. njihovi su prihodi iznosili 200.000 aspri godišnje, dok su Srbi imali svega oko 150.000. Glavni rabiner, odnosno haham, imao je mjesečnu platu od 2000 aspri, otprilike 1,5 zlatni dinar. Učitelj je stajao gore te se morao da ispomaže i radom van škole. U školu su išla samo muška djeca, dok su ženska ostajala kod kuće.

Zauzeti trgovinom i praktični ljudi, onovremeni sarajevski Jevreji se nisu mnogo bavili knjigom i naukom. Iz njihovih redova zadugo nema nijedne osobe sem Kajona, koja bi stekla neki veći glas svojom znanošću. Čak ni za rabinere oni nemaju svoj podmladak nego sve do polovine XVIII stoljeća dovode na ta mjesta tuđa lica. Tek je David Pardo, rodom Mlečanin, koji je iz Dubrovnika i Splita došao u Sarajevo 1768. g., stvorio kakav - takav podmladak. To je trebalo tim više, što je glavni rabiner bio i glavni sudija u jevrejskim parnicama i trebao je pored vjerskog da zna i običajno narodno pravo i posebne prilike zemlje u kojoj djeluje. Beograd je u tom smislu, čini se, bio ispred Sarajeva. Jer, u Beogradu, sredinom XIX stoljeća postoji već i jedna jevrejska štamparija (od 1846), dok su je sarajevski Jevreji osnovali 1875. g., to jest, među njima je manje ljudi književnog djelanja.

Ali, dok su se muškarci Jevreji kretali na razne strane i u trgovačkom doticaju oštrili svoje sposobnosti, dotle su žene ostajale povučene i u priličnom neznanju. Položaj žena u zemljama islamskog kruga bio je dosta težak. Uticaj islamskih nazora na odnos između muškarca i žene uopšte osjetan je kod svih naroda njihove države. Slobodno kretanje žena na ulici nije bilo rado viđeno ili je moglo da ima i drugih neprijatnosti. Zbog toga se žene posebno oblače kad idu ulicom i kriju se od muških pogleda. To su radile i pravoslavne i katoličke žene, osobito mlađe, za koje je bilo više opasnosti. Jevrejske žene i djevojke činile su isto tako. To ograđivanje od vanjskog svijeta imalo je naravno, štetnih posljedica na opšte obrazovanje ženskog svijeta, mada je, s druge strane, razvijalo unutrašnji život u familiji i znatno doprinosilo jačanju porodičnog morala.

Pravno stanje Jevreja isto je kao i drugih nemuslimana u Osmanskom Carstvu. Centralna vlast u Stambolu ih štiti zakonima i fermanima, koji im se daju od prilike do prilike. Međutim, nije ih uvijek u mogućnosti zaštititi od samovoljnih valija i drugih pojedinaca. Zbog toga su bili izloženi čestome globljenju. Ali, uglavnom, Jevreji se drže uz vlast i ne žele nikada da izazivaju podozrenje. Pogotovo nikada neće da učestvuju u pokretima političke naravi ili u opasnim ustancima, tako čestim u bosanskoj prošlosti. Njihove glavne kolonije su u mjestima gdje su središnje osmanske vlasti, koje im mogu dati brzu i efikasnu pomoć.

Kao jedini regulator osobnog, društvenog, materijalnog i duhovnog života u zemljama koje su Osmanlije osvojile važio je islam. U uslovima koje je ta vjera nametala razvijao se i duhovni život ne samo onih koji su ga prihvatili, nego i svih ostalih turskih podanika. O tome kakvi su ti uslovi bili za onaj dio bosanskog naroda koji nije prešao na islam saznajemo djelimično iz Kanun - i - raja (Zbirke zakona za raju). Ovaj kanun u sebi sadrži niz propisa koje je drugi kalif Ornar al Katab propisao za hrišćane i Jevreje u osvojenom Damasku 635. g., i koji su, mada u donekle izmijenjenom obliku, bili na snazi i u drugim pokrajinama Osmanskog Carstva.

Neke od tački ove Zbirke propisa (24 tačke kanuna) glase:

1.   Hrišćani i Jevreji ne smiju u pokorenim zemljama podizati manastire, crkve i      isposnice.
2.    Oni ne smiju popravljati svoje crkve.
11. U pogledu odjeće i obuće ne smiju se nositi kao muslimani.

Međutim, ne podliježe nikakvoj sumnji da u praksi nije svaki od ovih propisa tačno i doslovno primjenjivan, kao stoje sasvim izvjesno i to da su hrišćani i Jevreji umjeli bilo podmićivanjem bilo lukavstvom da zaobiđu ili izigraju mnoge odredbe ovog kanuna. Pored toga, ni Osmanlijama nije bilo mnogo stalo da se raja pridržava nekih sitnijih i manje značajnih propisa.

Godine 1794. Jevreji su u Sarajevu izdejstvovali carskim fermanom dozvolu da mogu ponovo podići svoju sinagogu, koja je kratko vrijeme prije toga izgorijela. To je urađeno pod uobičajenim uslovima, isto kao i kod ostalih inovjeraca prilikom ponovnog podizanja takvih zgrada, ne dopuštajući se povećanje i proširenje istih ni za pedalj.

A za carskim fermanom slijedile su uobičajene formalnosti: vezirova dozvola, kadijina dozvola, dvije različite komisije i sve ovo trajalo je više od dvije godine i stajalo je mnogo novca.

Godine 1794. Hasamudin - paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće. Iz računa jevrejske vjerske zajednice u Sarajevu iz onog vremena zvanih "pinakez", da se vidjeti da su i oni bili potčinjeni ovim propisima i da su kao i hrišćani pokazivali sklonost da se oblače kao i vladajuća klasa, zbog čega su im bile nametnute kazne koje su se po pravilu pretvarale u globu ili mito.

Osmanlijske zabrane su vrijedile i za obuću. Jevrejske žene su se nosile veoma slično muslimanskim, samo što je njima bilo zabranjeno da nose žute i crvene čizme. Nemuslimani su morali, i muškarci i žene, nositi crnu obuću. Čini se da su jevrejske žene ovu naredbu stalno kršile, i njihova sklonost za obuću u boji postalaje stalno i redovno opterećivanje za jevrejsku opštinu, jer pinakezi iz XIX stoljeća bilježe gotovo svake godine po nekoliko puta: "Starješini straže za nošenje žutih čizama... 2 groša", itd. "Muteselimu, da nepazi na obuću žena ... 3 groša", itd.

Inače, Jevreji plačaju harač kao i druga raja, i to treću klasu (oko 1763. g.) po 2 1/4 groša po glavi. Za vrlo siromašne plaća opština isto kao i u Srba. Kod davanja komore Jevreji su morali da plaćaju trećinu onoga, što je bilo određeno za hrišćane. U jednoj bilješci stoji, da su oni za komoru davali, doista jednu trećinu. Drugu polovinu plaćale su ćurčije, kao najbogatiji esnaf u gradu, a treću trećinu plaćalo je sedam ostalih esnafa.

Za gradnju puteva, mostova i drugih prometnica moralo se ili kulučiti ili se otkupiti, a za gradnju vojnih objekata moralo se lično raditi. U sarajevskim pinakama nalaze se bilješke o tome, da su Jevreji morali davati veliki otkup da bi samo subotom mogli biti oslobođeni od prisilnog rada na tim objektima.

Drugi otkupi dešavali su se radi surovijih zahtjeva. Poneke Osmanlije, često bezobzirne do brutalnosti, imali su ponekad običaj, svirep i objesan, da vješaju krivce na vratima tuđih hramova. Tako su, na pravoslavnoj crkvi u Sarajevu, na Vaskrs, u dva maha objesili jednog čovjeka. Godine 1747. htjeli su i na vratima jevrejskog naselja da objese jednu ženu i samo otkup od 4000 aspri spasao je nedužne Jevreje od te napasti. Takvi slučajevi ponavljali su se 1753,1754, 1779,1785 i drugih godina, što bi govorilo da su osmanlijske sileđije napravile od tog posla jednu vrstu prihoda.

Iako malobrojni, i Jevreji su kao imućni trgovci, bili veoma pogodni za ucijenjivanje. Već pomenute knjige sa računima jevrejske opštine u Sarajevu "pinakezi", daju u mnogo kojem pogledu tačnu sliku onovremenih prilika.

Godine 1730. unijet je izdatak od "720 pulen muteselimu, da se subotom ne mora raditi na utvrđenjima", i taj izdatak se ponavlja više puta tokom sljedećih godina.

Godine 1838. između mnogih drugih stavki, pinakezi bilježe i ovo: "Gubitak za iznos od 800 groša što je paša poslao radi razmjene... 40 groša; 1 ogledalo za Mustafu - pašu... groša 4; Gubitak na manje vrijednim dukatima koje nam je paša poslao radi razmjene... groša 8; Parče platna što gaje paša uzeo kao mustru i nije ga vratio ... groša 50".

Jevreji su sa ostalima u Bosni mnogo propatili za namjesnikovanja Dželali Hasan - paše. Koncem 1602. g. otpremi Stambol kao glavara Bosni ovog čovjeka za koga historičar Bašagić kaže daje bio "glasoviti razbojnik" u Anadoliji. Kada osmanske vlasti nisu uspjele da iziđu na kraj s njim, dodijeljen mu je, da bi ga se oslobodile, položaj namjesnika u Bosni. Zbog njegovih brutalnih nasilja, svi trgovci, većinom Jevreji, pobjegli su u susjedne zemlje. To je potrajalo sve dok i bosanski Muslimani nisu više mogli da podnesu stalne globe i zulume, pa su digli otvorenu bunu. Već 1605. g. naredila je Porta da se ovaj namjesnik - nasilnik osudi na smrt, pošto je saznala da je potajno vodio pregovore sa papom i Mlečanima radi prodaje dalmatinskih gradova Sinja i Herceg - Novog, koji su mu bili povjereni na čuvanje.

Ovaj osvrt na historiju Jevreja u Bosni i Hercegovini za osmanlijsko - turske uprave pokazuje da se najveći dio njihovih kolonija zanimao za trgovinu, ali su Jevreji imali i drugih interesa. Naročito je mnogo ljekara iz njihove sredine. Polovina dubrovačkih ljekara jevrejskog su porijekla, a slično je i u Bosni. Osim toga, ima i zanatlija, ali njihov broj nije velik. Jedino u Splitu izgleda, da su jevrejski krojači, koji su ponekad bili i prodavači odjela, postali opasan takmac, jer se protiv njih vode ogorčene borbe.

LITERATURA

Matković P., Putovanja po balkanskompofiiotoku XVI vjeka, Putovanje B.
Kuripešića, L. Nogarola i B. Ramberta, Rad Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga LVI, Zagreb 1881. Bašagić - Redžepašić S., Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463-1850), Sarajevo 1900 (Reprint izdanje, Sarajevo 1989.) Prelog M., Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade, I dio (1463-1739), Sarajevo 1910.
Ćorović V., Istorija Jugoslavije, Beograd 1933. Istorija naroda Jugoslavije, Knjiga druga od početka XVI do kraja XVIII vjeka, Beograd 1960.
Istorija Jugoslavije, Beograd 1972.
Skarić V., Izabrana djela I - III, Sarajevo Í985. Kreševljaković H., Izabrana djela I-TV, Sarajevo 1991.


Boris NILEVIĆ
REVIEW OF THE HISTORY OF THE JEWS IN BOSNIA AND HERCEGOVINA DURING THE PERIOD OF THE OTTOMAN TURKISH RULE

Jews were always loyal to the Turkish authorities. It was partly because of the gratitude for a good acceptance here, and partly because they did not want to be hindered in their work. From the existing about them, quite a few very interesting things can be seen about their way of Kfe. The greatest majority of their colonies was interested in trade, but Jews also had some other interests. There were especially a lot of physicians among them. A Jewish colony had its own temple, its community and a statute of it, its graveyard and its school.

As very skilled merchants, Jews earned a lot of capital, raised their reputation and succeeded in gaining a noticeable influence. They were creditors of Bosnian pashas and the Turkish administration, they even credited Ortodox bishops in Bosnia, especially the bishop of Sarajevo.

The legal position of Jews was the same as of other non Moslem people in the Ottoman Empire. The central authorities in Istambul protected them by laws and firmans, issued from time to time. However, they were not always able to protect them from arbitrary valis and other individuals. That is why the Jews were subjest to frequent fines. But, mainly, Jews were loyal to the authorities, and never wanted to provoke suspicion. The esspecially did not take part in political movements or in dangerous uprisings, so frequent in the Bosnian past. Their main colonies were in the places with the central Ottoman authorities which could give them a quick and efficiant protection.

 

Dr. Boris Nivelić
OSVRT NA HISTORIJU JEVREJA U BOSNI I HERCEGOVINI ZA VRIJEME OSMANSKO-TURSKE UPRAVE 
(REVEW OF THE HISTORY OF THE JEWS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA DURING THE PERIOD OF THE OTTOMAN TURKISH RULE)
Sefarad 92 str. 47-56




Datum
17th of Tamuz, 5780
July 9, 2020
Jevrejski kalendar

Haggadah
Haggadah

Hagada je jevrejska obredna knjiga (kodeks), koja sadržava biblijske priče, molitve i psalme vezane za praznik Pesah (Pashu), posvećen oslobođenju Jevreja od egipatskog ropstva. Sa ovim sadržajem podudara se i ilustrovani dio ove knjige. Sarajevsha Hagada pisana na finom pergamentu, predstavlja najstariji i najraskošniji primjer ove vrste kodeksa; djelo je španske iluminatorske umjetnosti XIV. stoljeća, sa očiglednim uticajem tadašnje italijanske i francuske savremene slikarske umjetnosti

Čitaj više

Downloads
Jevrejski Glas

Link

Downloads
SaLon

Link