Sarajevski Purim

Jevreji širom svijeta od davnina slave Purim 14. adara u znak sjećanja na spas persijsk!h Jevreja od uništenja koje im je pripremio Aman. Purim je Jevrejima simbol borbe za opstanak i pouka da oni koji zele slobodu moraju biti spremni da se za nju bore. Mnoge jevrejske zajednice širom svijeta praznovale su ili još praznuju svoj lokalni Purim po uzoru na nacionalni kao dan sjećanja na spasenje od nesreće koja je prijetila cijeloj zajednici ili pojedinim porodicama.

Čuven je "Purim Frankfurta na Majni" od 1615. godine. Neprijatelj Jevreja Petermilh koji je uzeo nadimak „novi Aman” završio je kao i Aman iz knjige Esterine i obješen je od jedno drvo. Jevreji koje je on protjerao iz grada vratili su se svojim kućama. Jevreji Frankfurta slavili su su 20. adar kao "Purim Frankfurta”. 

Posebno je uzbudljiv događaj koji se desio u Kairu 1524. godine. Ahmed Šejtan-paša zatvorio je u tamnicu kairskog rava Davida ben Zimri sa dvanaestoricom uglednih Jevreja kairske Jevrejske opštine i zaprijetio zajednici da će pobiti sve žene i djecu ako mu se ne isplati ogromna suma novca. Međutim, desilo se nešto slično kao i u Sarajevu za vrijeme Ruždi-paše; narod se pobunio, paša je svoju grabežljivost platio životom da i njegova glava je poslata sultanu u Carigrad. Dugo su Jevreji Kaira slavili 28. adar kao "Purim de Kairo" (Kairski Purim ), a priča o tome čitana je je svake godine u taj dan u kairskoj sinagogi.

U Jevrejskoj enciklopediji spominju se mnogi lokalni Purimi među kojima i "Beogradski" ustanovljen 1822. godine, koji je praznovan 19. hešvana.

"Sarajevski Purim Purim de Sarajevo"
"U oktobru 1819. godine spaseno je deset najuglednijih sarajevskih Jevreja sa rav Moše Danonom koje je sultanov namjesnik, bosanski valija Ruždi-paša, bacio u tamnicu i osudio na smrt, tražeći za njih visoki otkup koji Jevreji nisu mogli sakupiti. Ovaj događaj je uzbudio cjelo stanovništvo tadašnjeg Sarajeva koje se pobunilo protiv Ruždi-paše i 3.000 naoružanih Sarajlija su otišli pred vezirov konak da protestuju i da traže oslobođenje zatvorenika, istovremeno su Sarajlije napisale pismo Visokoj porti zahtijevajući pašino smjenjivanje i njegovo uklanjannje iz Bosne. To se uskoro i dogodilo. 
Sarajevska megila

(Megila de Sarajevo) 
U doba sultana Gazi Mahmuda bio je njegov namjesnik u Bosni Deviš-paša sa sjedištem u Travniku. U to vrijeme življaše na pašinom dvoru opak čovjek koji je ogovarao Jevreje i nagovarao pašu da im učini zlo. Taj čovjek je bio jevrejskog porijekla. Živio je ranije u Sarajevu i zvao se Moše Havijo. Bio je to zao čovjek, rđave duše i poganog srca, među Jevrejima prezren.

Jednog dana izađe na ulicu i objavi visokim glasom kako mu se u srcu javio prorok Muhamed i kako mu je kazao da pređe u njegovu vjeru. Mnogi povjerovaše njegovim riječima, i kada zatraži i promijeni vjeru primiše ga i dadoše mu ime Derviš Ahmed. I imao uspjeha. On obuče derviške haljine, nauči brzo knjige arabljanske i poznavaše Koran od početka dokraja. Tako posta viđen među dervišima, preseli se iz Sarajeva u Travnik i stade među dostojanstvenike na pašinom dvoru. Ali kako je osato opak u duši, razmišljao je i danju i noću kako da se sveti Jevrejima. Jednom otvoreno zatraži od Derviš-paše da udari na Jevreje velike poreze i da ih muči raznim mukama.

Derviš-paša ga je saslušao, otpustio ga i pozvao da pred njega dođu njegovi savjetnici da se raspita za Derviš Ahmeda i njegovu prošlost. Saznavši od njih da je Derviš Ahmed bio Jevrej, paša kaza svojim savjetnicima: “Nagovaraše me taj opaki čovjek da činim zlo, i evo dade Bog da doznam istinu i otkrih zlo. Čovjek koji mijenja vjeru nije dobar čovjek. Da bi se iskorijenilo zlo iz našeg mjesta neka mu se sudi".

I naredi da se pogubi Derviš Ahmed. I tako bi pogubljen Derviš Ahmed koji smjeraše u sebi zlo Jevrejima, a zlo pade na njega samoga.

Ali derviši vjerovahu da je pogubljen čovjek bio pravedan i dugo tugovahu za njim i čekahu da se osvete Jevrejima, jer vjerovahu da su oni potkupili i nagovorili pašu da se pogubi Derviš Ahmed.

I dogodi se te Derviš-paša bi pozvan u Carigrad i na njegovo mjesto odredi sultan Ruždi-pašu iz redova moćnih i velikih derviša. Kad čuše derviši u Travniku da za sultanovog namjesnika dolazi njihov čovjek, radovahu se mnogo i iskoristiše prvu priliku da mu se požale kako su Jevreji skrivili smrt Derviša Ahmeda, i nagovoriše Ruždi-pašu da im se osveti. A on im obeća da će to učiniti prije nego što se i sami nadaju.

Kad Ruždi-paša prvi put dođe u Sarajevo radi poslova državničkih naredi da mu dovedu 12 najuglednijih Jevreja i starog hahama Rav Moše Danona. Paša ih primi, izgrdi i zapovijedi slugama da ih okuju i bace u tamnicu. Još im reče: "Narediću da vas pogube u samo jutro prve subote, ali određujem da vas mogu otkupiti za četiri stotine kesa.

Svota za otkup je bila toliko velika da Jevreji kada bi sve svoje dali ne bi mogli skupiti polovinu. Zato se velika tuga rodi u njihovim srcima. Okupiše se Jevreji u svojim hramovima i moliše Boga za milost svakog dana i od jutra do mraka ne uzimaše ni jela ni pića. I kako odlažahu dani i približavaše se subota, bjehu svi izgubili nade, jer se ništa ne dogodi što bi kazivalo da će se zatvorenici spasti.

Ali među Jevrejima sarajevskim koji bijahu već izgubili pouzdanje nalažahu se dva čovjeka čija su srca udarala blagoslovenim mirom i koji življahu bez tuge. Jedan od njih bješe rav Moše Danon koji mirno podnašaše muke u mračnim zindanima, a drugi bješe veliki hasid Rafael Alevi, čovjek bogat i star i viđen među svim ljudima u gradu. 
Ham Rabi Moše Danon zanesen svojim kabalističkim razmišljanjima otkrivaše u svetim slovima Tore propast svog dželata i ne bješe nimalo zabrinut za sebe i za svoje u zatvoru.

I veliki hasid Rafael Alevi veseljaše se tog petka uveče na svoj radostan način svetom danu odmora. 
Samo poslije večere on bez straha da će sagriješiti uze jednu kesu sa dukatima, izađe te se uputi u mahale. 
A bijaše tih mahala osam i svaka imađaše po jednu kafanu u kojoj smjedoše zalaziti samo muslimani, i uđe u jednu kafanu i sjede kraj vrata. Pošto je bio viđen i pobožan čovjek mu ne reče ništa, jer ga ne htjedoše osramotiti. Kafedžija ga ponudi kafom i dodade fildžan.

Kad popi kafu, on ustade i pošto nije bio običaj da se plaća, nego da se na jednu tablu stavi po jedna para za siromahe - stavi Rafael Alevi na tablu umjesto jedne pare, jedan dukat.

Izašavši iz te kafane uputi se u drugu i tako obiđe sve kafane i u svakoj ostavi po jedan dukat. Svi se pitahu kakvo značenje ima ovo hodanje i kako ne mogahu da dokuče da ga sačekaju pred kućom dok se vrati i da ga upitaju za razlog. 
I reče im hasid: "Htio sam da vas sakupim ovdje da vam kažem šta mi je na srcu." I kaže im hasid sve o zatvorenicima i da nisu ništa skrivili. Ali paši nije stalo da se vrši pravda, nego hoće da se dokopa našega imetka. Danas traži za otkup 400 kesa zlatnijeh, a drugog dana će pronaći nešto drugo i traži će dukate za dukatima i prebaciće naše i vaše imetke u svoje sanduke i odnijeće ih na konjima iz naše zemlje i ostaviće nas osiromašene da gladujemo i da propadamo."

I čuše svi oko njega njegove riječi i rekoše: "Dođe nam za upravnika zao čovjek. Zle su njegove nakane, i prije nego ih izvrši da se branimo."

I zasuka rukave snažan i borben čovjek po imenu Ahmed Barjaktar i pozva sve na oružje da bi se branili od zla koje dođe među njih.

I pohitaše uz mahale svi koji bjehu dorasli za oružje i pođoše kućama svojim da spreme ubojita oružja i sedlaju plahovite konje.

A kada se ukazaše prvi zraci zore spuštaše se niz mahale gomile oružana svijeta pred kojima poigravahu konjanici i barjaktari, a sve ih predvođoše Ahmed Barjaktar Bjelavski. I kad stigoše pred pašine konake uznemiriše se stražari, uzletješe uz basamke, uđoše u dvorane i dozivaše pašu da bi im rekao šta rade. I rekoše mu: "Dođe upravnik i hoće nepravdom da vlada, naše imetke da uzme i da nas osiromaši". I rekoše dalje paši da Sarajlije traže da pusti iz zindana dvanaest Jevreja i njihovog rava. Slušaše paša što mu sluge govorahu, obuzimaše ga gnjev i udaraše krv na glavu, jer pred konakom njegovim zveketahu sabljama i na kapijama udarahu buzdovanima teškim. I odluči paša da posiječe dvanaest Jevreja i njihovog rava da bi pokazao buntovnim Sarajlijama da je on ovdje gospodar. Tad udari paša rukama te se okrete svojim slugama i naredi: "Izvedite u avliju dvanaest Jevreja i postavite pred njih njihovog rava i sijecite im glave jednom po jednom po redu."

Pohitaše sluge pašine da izvedu rava i dvanaest Jevreja. I dok oni to činjahu diže Ahmed Barjaktar Bjelavski sablju, pa reče glasom visokim: "Ušima svojim čusmo riječi njegove, a očima nećemo da gledamo nedjela njegova. Ustasmo jutros na oružje da se branimo od zla i kunem se Allahom da ćemo ga iskorijeniti. A sada naprijed i obijte kapije i spremite lance za vezivanje." .

I upravo bjehu sluge pašine izvele dvanaest Jevreja i njihovog rabina i postavile nas red avlije pokraj šadrvana i bješe sa prozora gnjevni paša dao znak da se zamahne sabljom i da se glava odrubi kao prvome, kada kapije popustiše pod pritiskom naoružanih Sarajlija, a dželatu zadrhtaše ruke i pade mu sablja iz njih. I nemaše vremena da je digne, jer ga dvije snažne ruke zgrabiše.

Skloni se paša sa prozora kad ugleda kako ulazi vojska naoružanih Sarajlija, a njegove sluge kako bacaju puške i noževe. Ali ne bješe u njega srca junačkog da dohvati oružje svoje i da ispali puške u vođe i barjaktara da bi tako oprao sramotu svoju, nego se povuče i zamandali vrata. I kada se ukaza na njima barjaktar drhtaše od straha zaboravši na svoje dostojanstvo.

I dok vezaše pašu lancima gvoz- gog pašu da bi upravljao narodom denijim na kadifli minderima skidahu ravu i Jevrejima sindžire kojima im ruke bijahu vezane i govorahu im: " Dođosmo da vas oslobodimo i da odvratimo zlo koje se spremalo da danas dođe vama na glave, a sutra nama. Nego idite, jer danas je dan subotnji i hvalite Boga svojega, jer danas očuva od propasti i odbrani zlo od vas."

I iđaše rav naprijed, a za njim glavari opštine, a konjanici sa svih strana ispraćahu ih do hrama, kad dođoše u predvorje reče rav:

"I ovako govori Gospod: " Dignuće ruku svoju da vas pogubi, ali će da klone. Zapovijediće da vas unište ali će vas osloboditi, i one koje vas nište kazniću, a one koji vas oslobađaju oslobodiću da bi se radovali i vi i oni.” 
I kad rav izgovori ovo pokloniše se njemu. I udarahu bubnjevi i razilaziše se svijet u mahale, a Jevreji uveđoše rava u hram i reče rav te subote molitve radosne i svi slavljahu Gospoda i pjevahu zahvalnice.

A bješe paša zatvoren i zemljom upravljaše Ahmed Barjaktar. Tada napisaše veliko pismo sultanu i tražiše da kazni Ruždi-pašu. Sultan pročita pismo i kaza: "Velika su nedjela Ruždi-paše". I imenova drugog pašu da bi upravljao narodom u Bosni i naredi da Ruždi-pašu otpreme u Stambol vezanih ruku i da mu skinu znakove sa haljina. 
I kad stiže novi paša dočeka ga narod i pozdravi ga. 
I stiže u svoje vrijeme glas iz Carigrada da je pogubljen Ruždipaša, kako kaza rav Moše Danon. 
I slavili su sarajevski Jevreji dan oslobođenja rav Moše Danona i desetorice zatvorenika četvrtog hešvana i tog dana čitali su Sarajevsku megilu.

I zapovjediše da se u velikom hramu (kal grande ) zapiše dan kada se oslobodiše i upisaše u kamen dan četvrtog hešvana i slavljahu taj dan kao dan veselja.

---